Ručkić krčkić

Počelo je. Bijelo sranje. Snijeg, rekla bih da sam bolje volje. A nisam, jer mi svakodnevnica polagano tone u kaos koji ne stižem usustaviti: podovi neoprani, čisto rublje nabacano na hrpu, nerazvrstano, studentski radovi se kisele u inboxu, a ja hodočastim na nekakve radionice, tupež nad tupežima i to natenane, a mora se, jasno mi je da se mora, i zašto se mora, ali hebga, ja bih odmah potpisala neki izvještaj da jesam, samo da zaista ne moram.

A drži ih neka netalentirana "trainerica", ono, puno karijerizma uz nekoliko kakti suvremenih metoda s kojima ne zna što bi počela, i pride ih garnira zastarjelim podacima iz tuđih PowerPointova i nizom zgoda i nezgoda iz vlastitog bračnog i roditeljskog iskustva, što bi bilo, ah, tako slatko i simpatično, da nije preučestalo pa je postalo zaista naporno, a danas će, vjerujem, postati i odbojno.

(U međuvremenu, moja Duška dobila neku virozu od koje mali psi mogu uginuti samo tako, u roku od nekoliko dana, pa hodočastile na Veterinarski faks, pa plaćale preglede i injekcije, sad je dobro, blogu fala, kuc-kuc o drvo i moju glavu, ali je još na antibioticima i strogoj dijeti, što ona ne kuži, ona misli da su naši odnosi zbog nečeg njoj neshvatljivog zahladnjeli, zašto nema mitologije, zašto stalno idem nekamo bez nje, jako je nezadovoljna mojim ponašanjem pa onda odluči da je u redu da i ja budem nezadovoljna njenim, otprati me do zahoda, ja sjednem i pišnem, a ona me gleda u pol zjene oka i popiša se na pod ispred mene.)

Danas je mojoj staroj rođendan. Zaboravila sam na to, kao i gotovo svake godine dok je bila živa, onda bih trčala u dućan po neku čokoladu, čak i kad bih se unaprijed sjetila kupiti poklon, zaboravila bih ga uručiti sve do večeri, ponekad tek sljedećeg dana, nemam pojma zašto mi je to bilo tako teško zapamtiti, no, ruku na srce, teško pamtim datume, nikome ne znam rođendan, osim ako pada na neki općenarodni blagdan.

Ma, ova primjedba je čisto meandriranje misli, zapravo ispunjavam vrijeme do ručka, koji bih mogla dobiti i na poslu ako dođem pola sata ranije, mite nas da izdržimo tupež-radionice bez štrajka i pobune, a fantastično mi je to što se uvijek nađu dvije-tri face koje se maksimalno ufuraju, koriste svaku priliku za diskusiju, kroz koju sve nazočne informiraju o svojoj važnosti u ovom ili onom odboru, o statusu svojeg doktorata, o postignućima djece i/ili bračnih partnera, koji u feedbacku naglašavaju svoju zahvalnost zbog "ugodno provedenog vremena" (a ja si mislim, jadan ti ako nemaš gdje i kako drugačije ugodno provesti vrijeme), ili vrijednost "team-buildinga", a zapravo samo uvidiš s kakvim ulizičkim mediokritetima, da ne velim nešto grublje, moraš odraditi svoj radni vijek, ajme meni, još više od desetljeća...

Sjetim se kak me moja davna šrinkica pitala zar mi se nikad nije dogodilo da mi se svidi budala, ono, da mi netko tupav bude drag, ili bar koristan...? Jock, rekla sam. Jock, kažem i dan danas, glupi ljudi su davež, napor bez pozitivnih ishoda, a korisni mogu biti jedino ako ti plate, ili ako ti netko drugi plaća da ih podnosiš. Takvi ljudi ne znaju ništa stvoriti, ništa riješiti, ali nerijetko posjeduju tu neku pragmatičnu prefriganost i samodopadni (ili samosažaljivi) oportunizam te sposobnost prepoznavanja tuđih slabosti, uključujući i istovrsnu im glupost, zahvaljujući kojima surfaju na valovima općenarodne gluposti, oportunizma, administrativnih zavrzlama i zaista strašnog licemjerja te se uzvinu čak i do statusa "trainera" puno pametnijima, ili bar informiranijima i obrazovanijima od sebe. Evo, ja sam na Iskrici zaista dala svaku moguću šansu blentonima, a tak zovem ne sasvim nesimpatične budale. Nemrem ja to! Ne za istača. Nego povremeno, terapijski, čist da uvidim da postoji i strašnije od onoga što ne mogu izbjeći.

Ručak gotov. Idem jesti. Jer pol sata ranije ne kanim dolaziti.

Ptičice! hhh