ćutim
Ti znaš da još uvijek ćutim...
Ono što i ti nekad...
Prošle su vode Save i odnijele valom
Sve lađe od papira na koje smo...
Pisali vječnost zamišljenom krvlju...
Poput špijuna šaptali u mraku
Tajne šifre...
Crtali po tijelima kažiprstom
Zamišljene karte do blaga...
Odlazili tragom zmajeva i princeza....
Ti si bila uspavana a ja poljupcem budio život
U tebi...
Ja sam bio ranjen a ti si rane vidala......
Sad je rana ista al melem ne pomaže....
Sunce ih jedino zrakama grije....
Jedino rosa suhe usne vlaži.
Naše lađe leže na dnu
A val i dalje nosi trag tvoje ćutnje
Svaki put kad prstima pipam ožiljak...tako dubok...
Osmjeh mi pobjegne u kut usana jer znam...
Još uvijek te ćutim u sebi.
03.02.2015. u 19:39 | Editirano: 03.02.2015. u 19:40 | Dodaj komentar
sjećanja gotovo da su stvarnija od stvarnosti! tako je to kad nas netko promijeni (djeluje na nas) do..neprepoznatljivosti!
Autor: mai_sarai | 03.02.2015. u 19:50 | opcije
jebeš ga
ali život je stvaran
pa si ti misli!
Autor: staranaivan | 03.02.2015. u 22:33 | opcije