Ručkić krčkić

Eto, mai na bolovanju, a ja markiram, bolesna. Pljuckam, šmrckam, kašljuckam, glava ko luftbalon, oči ko da sam noć proplakala... Nikam ja ne idem. Čekam da se snijeg malo primi, onda ću se umotati u slojeve vesti, šalova, bundu, tajice, hlače, vunene čarape, čizmice s krznom i izvesti malo Dušku. I sebe, da udahnem svježinu. I kupim pljuge, jer nemrem bez njih, iako mi ne pašu: povučem dim, sperem ga finim čajem s izvrsnim medom. Hm, da - moram kupiti još limuna!

Pokušala sam malo otknjavati u dnevnom boravku (odlazak u spavaću bi značio definitivan poraz pred još nerazvijenom bolešću!), uključih telku, to mi je ko narkoza, inače zaspim u roku odma, ali jock, ne ide... Odgledah jednu epizodu neke gay serije, simpa su mi ti homići, a onda sam se sjetila onih par godina koje sam kao friško obudovjela provela u gay društvu, sve krasni momci, ne znaš koji je zgodniji, i ljupki su, i dragi, i kulturni, i zabavni, a onda se jednog dana stresem i pomislim, pa što ću ja u tom društvu??? Čega tu ima za mene? Oni se svi međusobno isprepipali na sve moguće načine, a ja kao beskorisna maskota, igram s njima monopoly i yamb. Zaboga!!!

Pa sam se prebacila u neko hetero društvo, u kojem su se svi također isprepipali na sve moguće načine, čak i ja s nekim kojem je glavna odlika bila to što nije bio gay, ali zapravo mi se sviđao samo onaj s kojim sam bila dosta godina kasnije... Ajd, dobro, i to je prošlo.

Ustanem, pripremim svježi čaj, sjednem za komp, telka i dalje radi, slažem pasijans i pljuckam, šmrckam, kašljuckam, iza mojih leđa neka serija, film, što li, serija valjda, ima onaj namontirani smijeh, skupina ljudi liječi traume iz djetinjstva, točnije, neki otac skuži da je doživotno istraumatizirao svoju kćer kad ju je podučavao vožnji. Pa ona više ne vozi. Dijalog primjećujem na mahove, a tako je kompleksan da bi ga razumio i početnik nakon 2 tjedna učenja engleskog, i uglavnom, na kraju sve ispadne smiješno i svi se zapraf vole, a ova ipak provozi, ali loše, ili je otac loše, kajaznam, sjećam se da je vikao neka pripazi da ne pregazi neku pticu.

I mislim si, pa fakat su sve naše traume iz djetinjstva apsurdne i smiješne, i ima dr. House pravo, tj. imao je pisac scenarija pravo u onoj epizodi kad je House liječio zvijezdu svoje omiljene bolničke sapunice, glumac se žderao što glumi u nečem tako "nerealnom", a House mu odgovara, "Da, za razliku od svih onih vrlo realnih i dubokoumnih 'ozbiljnih' serija"... Ma, svi se zapraf uvijek bavimo jednim te istim, samo ne svi istovremeno, a nema jamstva da će nekaj, ili netko 'dubokouman' stići do bitno različitih zaključaka.

Sad je telka zgašena, ja ispijam još jedan friški čaj i mozgam si o našim blogovskim sapunicama i iz njih zaključujem isto što je nakon desetljeća kliničkih istraživanja zaključio i čuveni osnivač neuropsihologije Aleksandar Luria, a to je da čovjeka pokreće nada, koju on naziva "pozitivnom projekcijom u budućnost". Pa su mi nekak malo miliji ovi naši bapci koji se ne usude zamisliti da se nikad više neće npr. poševiti, iako ja nekak više inkliniram Rudaničinom danas citiranom užasu pred mogućnošću da nikad više ne pocuclam čokoladu i ne smaknem palačinku iz koje se cijedi nutella. Iako vjerujem da bih mogla i bez jednog, i bez drugog. Već sam zaključila da bih mogla bez npr. sise, ili noge, pa čak i bez pameti, ali ovo zadnje samo pod uvjetom da ne budem svjesna da pameti više nemam - glavno da je još nešto života negdje u meni. I da se na vrijeme skloni onamo gdje ga nitko i ništa neće srezati.

E baš me ignorirate! Čak ni prijave nema?!

Jadna li sam... ah.

Bila vani iako se snijeg još nije primio, sve je razmočeno, Duška je počela cendrati, nemre ona piškati na to, a nemre ni na asfaltu, kaj sad, niš, rekoh, doma je pelena, kod kuće ćeš sve lijepo obaviti.

Kupila limuna, kupila povrće za juhu, piletine imala, imala i smrznutog graška+mrkve, sad krčkam juhu svaštaricu za sebe i Duškicu: ona bu dobila meso, ja juhu, povrće i žličnjake.

Međutim, moram skuhati i svinjski file, već je treći dan u hladnjaku, šteta ga baciti. To ću s gljivama i vrhnjem. Pa će biti i za sutra.

Čim mi se kuha, znam da nisam jako loše.

Opa, ovo vani se uozbiljilo, vitla sitne, suhe pahulje. Ajd, možda se navečer Duška uspije malo i poigrati i obaviti nuždu onak kak najviše voli.

ah, trebala sam kupiti veći sudoper, s dva korita. Tak da se u jednom stalno kiseli zmazano suđe. Jest da me ovaj sadašnji natjera na redovito pranje pa sve to skup ljepše izgleda, a i higijenskije je, ali tak mi se ne daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...

do maloprije me nisam smio dozvoliti ničemu da me smandrlja.

Usput, da, za većinu vas: "ne da" (mi se nešto učiniti, npr.) se piše odvojeno. Napisano zajedno ne znači ništa, može biti samo nečije ime. Npr. Neda Ukraden.

I, krel? Onda se nekaj dogodilo pa te smandrljalo?

ma ne, maloprije gotov tehnički pregled zgrade

Ooooooooo, smijem li čestitati? :-))))

njih dvadesetak a svaki traži svoje

komačno kroz sedam, osam dana uporabna dozvola i fertik.

još na kraju svi bili raspoloženi za iće i piće

srećom dečki iz pečenjare batak odlično obavili posao

jako dobar roštilj

Dakle, krel, čestitam! :-)))))))

sada znam što ćemo na čajanki, naravno uz čaj

Izgradio si svoje gnijezdio, uredio ga, a sad i svijet priznaje da se u njemu smije i valja ugnijezditi. Nije to mala stvar!

Ček samo da mi prođe grlobolja, teško mi gutati. Čaj. ;-))

hvala na čestitci, odužilo mi se no sad je gotovo. To mi je zadnje. Idem u pemziju.

sad da prodam jedan do ljeta i totalna manjana

Ajd, nemoj mi trljat sol u ranu, odma se sjetim koliko meni još treba do pemzije :-((

Hm. Sad mi je sinulo: možda ja ovdje izigravam aseksualnu matronu zato jer mi se tak jako ide u pemziju?

stariji sam i valjda je red da se prvi pemzionišem

Točnije, nije da ja nešto čeznem za pemzijom, nego se meni ne da raditi ovo što radim da bih imala lovu. Iako mi to najlakše raditi. I vjerojatno to radim najbolje od svega što bih mogla raditi za lovu. Osim khm-khm. Ali to vjerojatno ne bih tak dobro radila da je za lovu.

jedino ak mi se hormončeki nakon par mjeseci ponovo ne uzjebeju i ne uvale me u neki drek

Paaaaaa, kad zbrojim koliko si stariji i koliko si već u pemziji, pa podijelim s onim kad sam ja počela raditi i koliko dugo radim, dragi moj, to ti je čista nepravda, ta tvoja pemzija s perspektivom totalne manjane, znaš?

Hormonalni drekovi su puno dopadljiviji od materijalistički probavljenih govančerosa.

Mislim, kad bih ja dobila jackpot na lutriji koju ne igram, vjerojatno bih i ja hormonalno nešto izasrala što ne bi bilo općenarodno i općeljudski beskorisno, a meni bi nametnulo neku strukturu djelovanja i vremena. Ali, bilo bi dobrovoljno i samo zato jer ja tako hoću. I vjerujem da bih u to vjerovala. E, viš, u TOME je sva razlika.

vidiš, tu se slažemo. Baš je to nepravda. Prema meni, al zahvaljujući mojoj mekoj i nadasve senzibilnoj slavenskoj duši pregorit ću i to.

Joooooj, nemrem podnosit takvu nepravdu! Zato sad ojađena idem skuhati taj file s gljivama za sutra i kvit!

ma jebada je ući u nešto i ne napraviti to što možeš bolje. Do sada mi je gušt rezultata uvijek bio slađi od žderanja samog sebe tokom realizacije. Nekako mi se čini da mi se gušt smanjuje, a žderem se jednako, ako ne i više.