Ručkić krčkić

Hm. Ovo je žena koja je uvelike odredila tko sam i kako se osjećam... A jedva je poznajem. Moja baka po ocu, Kata. Osebujna žena, uvijek sam mislila, vidarica, ljekarica travama i molitvom, znala napamet stotine narodnih pjesama i epova, a nepismena, u odraslijoj dobi sam uvijek žalila što sam je poznavala samo 3-4 ljeta i što sam bila premlada da bih saznala više o njoj, o tim aspektima njene osobnosti. Pamtila sam je kao prilično strašnu sitnu pojavu u crnini, skutrenu na golemom crnom krevetu iz kojeg je šibom (koja je također ondje živjela) vladala velikim imanjem i ulijevala strah u kosti svojim "unucima", a nisu joj bili unuci, jer sam joj ja bila jedina unuka, a moj otac jedini živi sin, ali njih je voljela, a mene je proučavala; i podnosila. Ja nju jedva.

O njoj još znam da je majka-izdajica, kurvetina koja se odrekla vlastitog djeteta i prigrlila tuđu djecu, seoska ljepotica i navodno meni jako slična, tj. ja njoj, jer ona je uvijek bila obrazac, a ja uzorak za usporedbu. (Mošte mislit kak sam se dobro provela kad sam u školi izvalila "moja je baka bila seoska ljepotica, a ja sam ista ona"!)

I tak, jučer ja ribam štednjak i pratim svoj asocijativni niz, prvo kak mu je baba (ova naša) htjela iskuhati gumbe, onda kak je kod laženke uspjela vidjeti paučinu iza bojlera, onda kak je laženka nogopera, pa kak je boža neki dan napisala da je ocu oprala noge dok je još hodao njima, pa si mislim, ajme meni, da je to moj otac tražio od mene, a falablogu nije, ja bih to odmah upisala na dug popis trauma iz djetinjstva, i kak je to čudno što nije, jer on je bio epitom tih očiglednih izljeva ženske podložnosti, trebao ih je kao kruh i vodu, i onda mi sine, to je zbog bake Kate, koja je bila ista ja, pametnija i žilavija od njega, nepodložna njegovim željama...

I onda krenem mozgati o njoj, što ja još znam o toj ženi, točnije, što NE ZNAM: znam da joj je muž, otac mojeg oca, ubijen kad je moj stari imao 3 godine. Znači, 1925. godine. Nije bio rat. Hm. Tko ga je ubio? Zašto? Čime se taj čovjek bavio da bi ga ubili? Nekim kriminalom? Ili je bio dužan? Ili neka osveta? Je li moguće da se baka Kata zapravo užasno BOJALA, da se odrekla sina ne zbog kurvarluka, nego zato da sačuva živu glavu i sebi i njemu, pa se preudala za udovca koji ju je odveo iz kraja u kojem se dogodilo sve to što ne znam, a ne zna ni moj otac, nikad nije znao, mislim da nije ni istraživao jer je jednostavno povjerovao u te bapske priče, seoska ljepotica-kurvetina-loša majka. Znam da ga je baka Kata, kad je s novim mužem odselila, ipak uzela k sebi, ali nikako se nije slagao s očuhom, koji je bio surov i sebičan čovjek, priča moj otac, a ova mu se nije suprotstavljala, zaljubljena u njega i njegovu djecu iz prvog braka... Tako je tvrdio moj otac. Ali, ja ne znam, a ne zna ni on: možda se bojala; možda nije smjela. Jer, ako je bio surov prema njemu, pa i prema vlastitoj djeci, je li vjerojatno da je bio nježan prema njoj?

Je li moguće da je baš sve to što ne znamo, ni moj otac, ni ja, temelj tog pogubnog obrasca koji je upravljao njegovim emotivnim životom, a posljedično se uvelike odrazio i na moj?

Moguće je. Čak i vrlo vjerojatno.

I drago mi je što nisam kivna zbog toga. Nisam, začudo! Bila bih prije nekoliko godina. Ali, valjda su moji starci, valjda sam i ja, a valjda je i život sam po sebi, odradili nešto kak treba, kak je dobro za mene, jer ja sam stekla dar koji oni nikad nisu imali: mogu oprostiti. Jer mogu pretpostaviti, mogu zamisliti. I mogu shvatiti.

Da sam to ranije mogla, i ja bih starome oprala noge. Nek se veseli!

I moja baka se zvala Kata, doživjela je 99 godina, 60 godina nakon smrti muža u WWII 1944. godine, nikada se nije ponovno udavala, odgojila je 4 djece...:))

Za moju baku se ne zna kad je rođena. Umrla je sredinom 1970-ih, a navodno je imala 70-ak godina. Dakle, kad je obudovjela, imala je cca 25 godina.

No, moja prabaka po ocu je navodno doživjela preko 100 godina, a umrla je od tuge kad joj je snaha (ne moja baka Kata) odrezala kike, koje su bile pune ušiju, a ovoj ih se više nije dalo prati, raščešljavati i uplitati.

Baka je bila zadovoljna, čak jako zadovoljna po svom izgledu u 80,90+ godina...:)) Kraj je surov na Maloj Kapeli, spoj Velebit 800 m. Zimi bi napadalo ponekad i 2-3 m snijega, pa je baka izlazila kroz prozor kuhinje s I. kata i išla otkopavat od snijega ulazna vrata na sjeveru. Šterna se nije nikada zaledila jer je u zemlji, kao i donji dio kuće, gdje se bile krave i drva, a na tavanu sijeno, tako da se po zimi niti nije izlazilo iz kuće, jer se moglo preživjeti od zaliha, pasivna kuća..

E, ovako sam ja izfabulirala tu svoju prabaku (isfrizirala činjenice koje nisam znala, promijenila one koje jesam da bi bilo zanimljivije):

Nakon što mu je poginuo otac, a majka pobjegla od kuće i preudala se za udovca s čoporom vlastite djece, tu je moj otac živio s djedom Lukom i babom Cvitom. Oboje su bili stariji od sto godina, Stari je bio uvjeren. Baba Cvita je umrla u dobi od sto i dvije godine, pričao je, od slomljenog srca.
Jer, baba Cvita nikad nije rezala kosu. Imala je dvije kike, potpuno sijede i debele kao pesnice, koje su joj dosizale do ispod koljena. Jedanput svakog mjeseca, rasplela bi te pletenice i onda bi došla snaja, očeva majka, uvijek sva u crnini, da joj opere kosu, raščešlja je i ponovno uplete. Dida Luka bi tada otišao iz kuće, namrgođen, ali moj Stari bi čekao kod plota, nestrpljiv na poljubac i darove, s vedrom vode koju bi samo zato donio s izvora. Baka Kata bi stigla, polako, pješice, malo rumena, izljubila sina kod plota, popila malo vode iz šake, i otišla do svekrve. Tamo bi iskrcala poklone, ljekovite trave za staru, voće i kolače za sina, ponekad neku svetačku sličicu, i onda bi stala rasplitati kiku. Ona jednu, a Stari drugu. Onda bi raspletenu kosu zajedno polijevali ugrijanom vodom, sapunali, ispirali, prebirali, čudili se kako je duga i gusta, baba Cvita bi ustala da pokaže, skoro do stopala tako mokra i slobodna, i onda bi sjela na sunce, ili kod peći, ovisno o dobu godine, i čekala da se osuši.
Dotle bi baka Kata poslovala po kuhinji, pričala s malim, pokazao bi joj brodić koji je napravio od treščica, i izrezbareni luk i strijelu, i svog mačka koji mu je znao visiti oko vrata bez pridržavanja, i molio je da kaže didi Luki da ne zakolje Perku, njegovu najdražu krmaču, i na kraju bi, pristojno, pitao za svoje polusestre i polubraću. Koji mu nisu bili nitko i ništa, ni napola ni inače, ali ih je morao poštivati, jer imaju njegovu majku.
Kad bi se Cvitina kosa posušila, krenuli bi ju raščešljavati. Polako, i pažljivo, primiti iznad čvorića, da ne čupa, svaki pramen posebno, a onda sve zajedno uplesti u čvrstu kiku. Baka Kata bi je povremeno pokušala nagovoriti da malo podreže kosu, ali baba Cvita nije htjela ni čuti. Ta ju je kosa pratila cijelog života, od krštenja do vjenčanja, na svakoj pričesti i pri svakoj prigodi, kod poroda i pogreba, i imat će ju, takvu kakva jest, i kad dođe čas njene vlastite smrti.
Jednoga mjeseca, međutim, baba Cvita pozove snaju prije nego što je trebalo. Kaže, strašno je kosa svrbi. Kata pogleda, i ima što vidjeti: cijelo tjeme vrvi od ušiju, pa i kike, u svakom pregibu jedno leglo gamadi. Kaže ona Cviti, morat ćemo odrezati, neće drugačije ići, ali baba ne da, idi po trave, kaže joj, izliječi, kosa mi je sve na svijetu, kako ću bez kose, kao gola hodati unaokolo... Kata ode doma i vrati se s travama, složi neki oblog, ispere koliko je mogla bez rasplitanja, i kaže joj da pričeka nekoliko dana. Izmoli s njom dugu i moćnu molitvu.
Čekalo se tjedan dana. Stari je svaki dan mijenjao oblog, natiskivao mirišljavu tekućinu između vlasi, i sam dobio uši, ali to nije bilo strašno jer njemu su glavu i tako brijali za ljeto, a bilo je već kasno proljeće, baba Cvita je plakala i molila, ali uši su i dalje vrvjele dobro ugniježđene u gustu kosu.
Kad je baka Kata došla provjeriti kako napreduje liječenje, baba Cvita je spavala na sećiji u kuhinji. Došunjala se do nje, pogledala, i smrkla se. “Donesi škare,” rekla je malome. “Što će ti?” zabrinuo se on. “Rekla sam ti – donesi!” Izvadio je iz ladice kredenca velike crne škare za šivanje i dodao majci. “Idi van nahraniti kokoši. Da nisi došao dok te ne pozovem!” naredila je opet.
Izašao je na dvorište i hranio koke. Otjerao je kamenom mladu zmiju koja se htjela sunčati na ogradi. Provjerio je ima li što novoga u ljetnoj kuhinji. I baš se spremao ubrati jednu kasnu ljubicu koja se sakrila u sjeni ispod starog oraha, kad se iz kuće prolomi neljudski krik.
Nije znao da li da uđe, usprkos majčinoj naredbi, ili da ostane, kad iz kuće izleti Kata, sva uplakana: “Ubili smo je, ubili!!!” ridala je, grleći sina. “Nemoj, sine, gledati, ostani tu, ne, poteci, pozovi Maru, a onda idi po didu, brzo, brzo, na...” Otprašila ga je, i vratila se u kuću.
Kasnije je čuo što je bilo. Dok je baba Cvita spavala, Kata joj je krišom odrezala kike i bacila ih u vatru. Baba Cvita ništa nije osjetila. Probudila se, i sve je bilo dobro, pristavile su kavu, kad stara posegne, po navici, da zabaci kiku. Nema. Popipa po glavi – nema. Samo paperje. Sklopi obje ruke na tjemenu, zgrabi zrcalo sa zida, pogleda se, krikne, i umre.
Nakon toga, dida Luka nije više htio vidjeti snaju. Moj otac je još to ljeto proveo kod njega, a onda ga je susjeda spakirala i odvela majci i očuhu. Dida Luka je umro nedugo nakon toga.

Baka Ti je lijepa, izgleda zadovoljno...Ako imaš njezine gene, to je već velika stvar..doživjeti stotu..:)

Hm. Jedan od obrazaca mojeg shvaćanja i ponašanja jest omalovažavanje tjelesne ljepote. Točnije, mojem ocu je uvijek bilo jako važno da samu sebe ne smatram lijepom (ali niti ružnom!) i da se više oslanjam na svoje intelektualne kapacitete, kojih se, pak, sad mi se tak čini, jezivo bojao. Pa me uvjeravao da nisam tak pametna kak mislim, a ja sam mislila da nisam tak pametna kak jesam. Komplicirano! Zapravo, prava priča za onu prastaru dilemu genotip vs. fenotip :-))

Pametnima se laska da su zgodne, a zgodnima da su pametne, pametne su rjeđe....:))

i meni su roditelji često govorili: nemoj misliti da si najpametniji
ne zato, da bi mi rekli da sam glup
već zato, jer je to zaista važno ne misliti

Ma, zapraf sam se malo pogubila (ili našla!) u toj obiteljskoj arheologiji, a poanta je trebala biti bloška: kak si svi pričamo neke nezasnovane, neprovjerene i vrlo vjerojatno dobrim dijelom izmišljene priče o sebi. Pa ih onda prepričavamo drugima. I valjda je zato ovdje tak burna reakcija kad netko (u)vidi rupu u tim temeljima.

Zakaj, perce? Ja u tome ne vidim nikakve logike. Po meni, ako znaš da imaš neku prednost, imaš i mogućnost izbora kad i kako ćeš je koristiti.

Kajaznam, mislim da ja nikad nisam baš ono za istača popizdila kad bi me ovdje netko pokušavao ispreskakati; nemam ja tu nikakvih nedodirljivih "svetinja", sve što napišem je zapraf otvoreno propitivanju, zato to i pišem, prvo propitujem ja sama kroz pisanje, a kad lažem, a lažem povremeno, znam da lažem pa mi propitivanje uopće nije čudno, štoviše, u sebi čestitam bistrookima ;-))

U stvari, popizdila jesam, ali zbog tuposti, vulgarnosti i sirovosti, kako je to danas lijepo unizala styxa; zbog frustriranosti kaj se ovdje mogu igrati samo najbedastije igre.

Ne, u stvari, styxa je unizala agresivnost, sirovost i vulgarnost. Da. To je točniji niz. Koji rezultira glupošću.

biti svjestan svojih prednosti (mogućnosti, mi je draže reć)
dobro je i poticajno
naglašavanje toga, već nije
i izaziva okolinu na negativnu reakciju
zapravo, sama potreba za time, loša je

Ajd, perice, reci što si htio reći: idem vam na živce jer naglašavam da sam pametnija od vas? Ma, kužim ja to, vjerojatno više nego što mai kuži da NIJE seks bomba kakvom nas bombardira... ;-)) A zakaj vam ne bismo smjele ići na živce? I vi idete meni.

s mojim je živcima sve u najboljem redu
imam problema s drugim stvarima
zato i mogu to tak reći
btw. jebe mi se
nek se svak kiti s onim kaj misli da ima
meni isto
jedino znam, bez toga more bit puno bolše
ugodan ti dan Vega

Možda ja fakat lažem kad tvrdim da sam tak jako pametna... To je sporedno u ovoj bloškoj dinamici, a znakovito je to da sama mogućnost da je netko pametniji od vas/nas svima jako smeta. Što je, po meni, uvijek simptom neke kritične samoobmane, ilitiga nesigurnosti.

Jel se to sad perce nafunjio??? Ah, štaš... Našušurio percad pa ode!

Ma, davno sam još napisala zapis s naslovom otprilike "Reci mi što jesi pa ću ti reći što nisi". I to je uglavnom tako. Uglavnom ovamo dolazimo biti holivudski "larger than life" (a pišem u prvom licu množine, jer nisam ni ja došla drugačije, iako sad jest drugačije) pa nam jako zasmeta kad netko primijeti sjenu mikrofona na stropu.

nisam se nafunjil Vega
samo sam odavno shvatil da nema nikakve vajde od uvjeravanja
apsolutno mi je svejedno, kaj ti misliš o sebi
dok te to veseli
i uvijek mi je zadovoljstvo razmijeniti koju riječ s tobom

Od uvjeravanja nema, od argumentiranja bi moglo biti. Evo, ja ću prva: osoba koja je pametna ima izbora upogoniti svoju pamet da bi si osigurala optimalne uvjete življenja, a malo je prikriti i ublažiti kad se želi uklopiti u neko društvo koje tek upoznaje pa ne želi izazvati preburne reakcije dok ne skuži tko je kakav; kad to skuži, onda se ta osoba i sama želi opustiti, a to će učiniti (što podrazumijeva i pokazivanje pameti) među onima kojima pamet nije mrska. Po meni, to je velika prednost. Osoba koja ne zna da je pametna vjerojatno će se posvesti za većinom i sama sebi neće vjerovati čak ni kad nešto pametno zaključi, ergo, vrlo je vjerojatno da će ispasti glupa.

pametna osoba niti u jednom trenutku ne mora prikrivati svoju pamet
niti bilo kome opravdavati istu
pametna se osoba svugdje i sa svima lako uklopi i dobro osjeća

Jel? A ti si tolko pametan da to fakat znaš? ;-))

No, evo, dok smo mi ovako lijepo ćaskali, ja ispekla 15-ak palačinki, napravila smjesu sir+mileram+šećer s okusom limuna+burbon vanilija+grožđice, pojela par komada odmah, ostatak srolala, pa u vatrostalnu, pa zalila slatkim vrhnjem razmućenim s jajetom, i sad će mi to biti ručak. Ako se zaželim slanog, ima još ostataka patke. Lijepo je biti na bolovanju i to u fazi oporavka od bolešćine :-))

Nego, da malo iskorigiram peričine očito sasvim neiskustvene tvrdnje, pametna osoba zna postići da se ljudi oko nje osjećaju dobro i ne zamjeraju joj pamet. Ali, to je vraški dosadno i naporno. Npr. jednako naporno kao i Janici Kostelić sanjkanje na hupseru. No, može se to kad su motivi dovoljno važni.

puno je napornije biti smartass

Da se vratim obiteljskoj arheologiji, jedna od glavnih zamjerki koju sam godinama uzgajala spram svojih roditelja bio je manjak pameti. Naime, ja sam mislila, da su pametniji, vidjeli bi da njihovo ponašanje, njihov međusobni odnos, a poglavito odnos prema meni, nisu dobri. I to me dovelo do dviju krupnih pogreški u životu: ljude koji su se prema meni odnosili dobro smatrala sam pametnijima nego što jesu, a one koji su se odnosili loše glupljima. Što će reći, lokus odgovornosti sam maknula od sebe same, a tako samu sebe proglasila nemoćnom. Jer ako si pametan, što možeš, jesi, a ako si glup, isto nemreš niš.

a palačinke zaista zvuče primamljivo sa svime time
dobar tek Vega :)

Nedavno sam se sprijateljila s mladom ženom koja ima isti IQ kao i ja (ali je, avaj, pametna kakva jest, iselila iz Rvacke) i vidjela kak je to moglo zgledati da je obiteljska povijest bila malo drugačija: ona kod drugih ljudi uopće ne procjenjuje pamet. Mislim, vidi ona tko je više a tko manje pametan ili glup, ali joj to nije važno, ne određuje joj odnose s njima. Za svojeg muža veli "Ah, on nije brz kao ja, ali je vraški uporan pa stigne i dalje nego što bi se meni dalo!".

Je, perce, upravo ljuštim sa sebe slojeve grizodušja zbog korištenja gotovih pripravaka. Podravkina smjesa za palačinke je zaista odlična uz minimalne dorade, čak i izdašnija nego što piše, a piše 16-20 palačinki (ja uz dodatak malo brašna, soli i vode ispekla sve skupa, u dva navrata, cca 25), ovi šećerići s raznoraznim aromama su izvrsni, a pride ne ribaš neki limun pošprican tko zna čime, niti kupuješ rum koji ti stoji u špajzi 10-ak godina jer ga zapravo gotovo nikad ne trebaš, a kad sve skupa zbrojiš, ispadne jeftinije nego da sam npr. razbila 2 jajeta, pomiješala ih s malim tetrapakom mlijeka (onim sa slamčicom, za užinu) i malo mineralne, odokativno brašna, pa onda ribala limun, dodavala čisti vanilin-šećer, isprobavala i mućkala dok ne budem zadovoljna... Ovo danas me sve skup košta, sa svježim sirom i žlicom milerama, slatkim vrhnjem i smjesom brat-bratu 15 kuna. Plus plin i rad.

pametno, i fino :)

:)

moja baka Kata, Turopoljka plave krvi, ostala je udovica u 31.godini života. Udala se, za ono vrijeme, kasno, u 27.godini života iako je bila "zavjetovana" na neudaju. Ali, teca (stara cura druge plemenitaške obitelji) o kojoj je brinula, umrla je i ostavila joj kuću. A Mijo je bil lijep ko slika, bez igdje ičega, ali s puno gelipterskog šarma. Ubili su ga bjelorusi pred njenim očima. Nju su poštedili zbog visoke trudnoće (s mojom mamom) i uselili joj u kuću svog Kozaka. Odgojila je dvije kćeti i petero "igenaca" (djeca siročad ili djeca ostavljena od roditelja). Nikad se više nije udavala. Kopala je po tuđim njivama za nadnicu i odgajala tuđu djecu za Trumanov paket mjesečno. Kasnije, odgajala je unuke svojih kćeri. I mene. Sjećam je se kao muškomrsca i najsamostalnije i najneovisnije žene koju sam do sad upoznala. Umrla je, za današnje pojmove, rano. u 63. godini života.

Mene pristodobljuju baki Terezi (tatina mama), podravskoj Mađarici. Ne znam kakva je bila. O njoj mi ni tata nije pričao puno. umrla je u 43. godini svog života.

:)
korjeni.

Ma viš ti to, Kata je očito bilo popularno ime :-)) I zanimljive su te naše bake... Nije ni čudno, ta preživjele su dva svjetska rata i niz manjih čarki. Izgradi to čovjeka. Ne kažem da je bolje živjeti u težim okolnostima, ali kažem da mi je bezveze kad npr. ja sama istinski patim jer si nemrem priuštiti neki skup komad krpice, jer to je stvarno banalno. Prava je kušnja (i izvor ponosa!) kad si s malo priustiš veliko veselje.

I još mislim da su se te žene - s pravom! - ponosile svojom starošću, kad su je, ako su je uspjele doživjeti.

:)
da, s pravom su se ponosile sobom.