divlje jagode

1 čin:
kaže nick da piše ... priče... romane... da objavljuje... pošalje mi link s Foruma... mrak priča... pokazujem je drugima... mrak...
2. čin:
neće da kaže tko je, ne živi u Hrv. piše njemački... preveli su mu 2 romana na hrv.  pod pseudonimom; - kako ti je pseudonim pitam... neće reći... znači... nećemo ga čitati, ili će to biti "u mraku neznanja"... čudno mi je... dugo ga znam... odavde... virtualno... znam mu karakter, znam mu lice (pokazao mi se putem kamere...)
3. čin:
...evo jedne njegove loše pjesme...
...pa druge...
... pravim facu :-(... mrštim se...
4. čin:
Oglašavam tjeralicu: "Traži se živ ili mrtav"... moram ga naći... vara li me...?
inače je ugledan čovjek:-)
... a bilo bi super da mu baš ja mogu promovirati knjigu... ovje... u Hrvatskoj

U nevjerici polako se spuštam prema potoku. Stao sam sasvim blizu gledajući svoj odraz u vodi. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Tad ugledam posjekotinu na licu i u trenutku osjetim kako me rana pecka. Kleknuo sam do potoka da isperem ranu. Odložio sam luk i strijelu na zemlju do sebe. Oprezno, ali hrabro ispružih ruku i uronih je u vodu. Topla je i hladna je. Istovremeno. Ugodno hladna. Odlučih se umiti. Tek što sam zagrabio vodu rukama osjetim nešto u zraku. Osjetih par vrelih očiju na svom zatiljku. Začuh režanje.
Okrenuh se brzinom lisice i tad ga ugledah. Na grebenu iznad mene stajao je vuk iz mojih snova. Crvene oči žarile su se u ovom začaranom mjesečevom polumraku. Bijelo siva njuška isticala se na crnom krznu. Njegovi očnjaci, dugački i oštri, sjajili su poput bisera na suncu. Stojeći tako na grebenu spreman na skok bio je predivan, božanstven i ogroman. Ogromniji od bilo kojeg vuka. Štoviše bio je velik kao medvjed. Izraz njegovog lica nije bio prijateljski. Njegov hipnotizirajući pogled ukopao me na mjestu. Gledali smo se nekoliko trenutaka oči u oči. U trenutku pomislim na svoj luk. Kao da mi može čitati misli shvatio je moju namjeru. Odbacio se u zrak strmoglaveći se prema meni. U treptaj oka bio je iznad mene. Uspio sam ga za dlaku izbjeći. Njegov je doskok proizveo dubok tup udarac ostavivši poveliko udubljenje u zamrznutom tlu. U svoj svojoj brzini i okretljivosti uspio sam dograbiti luk. Dok sam napinjao strijelu kao gonjen svim silama pakla sjurio se neprirodnom brzinom prema meni. Vinuo se u zrak i u tom sam trenutku odapeo strijelu. Letjela je točno u srce no na moju stravu strijela se u dodiru sa njegovim tijelom smrvila u prah. Sve što sam uspio učiniti je podići lijevu ruku u visinu vrata spriječivši da se očnjaci zabiju u moje grlo. Ugriz je bio dubok i bolan. Luk mi je izletio iz ruku. Vuk me oborio na zemlju. Dok smo se bjesnomučno hrvali po tlu osjećao sam kako mi njegova snaga, njegova težina polako lomi kosti. Njegove pandže krvnički mi derale meso sa nogu i tijela. Bio sam već izgubljen kad mi mislima proletjele riječi vrača: - “…svijetom koračaju bića koja žive na rubu života i smrti. Bića o kojima glupan poput tebe ne zna ništa. Tvoje strijele ti neće pomoći u borbi s njima bez obzira kako brzo i točno lete Planinski Orao, ali ovaj nož hoće!” - Sjetio sam se tog malenog noža. Zadnjim snagama uspio sam ga dohvatiti sa pasa. Iako hrđava, oštrica mu je bljesnula na mjesečini, a onda se poput šila zabila u vučje srce. Urlik vuka bijaše grozan od boli. Probijao mi je uši i srce mi se na tren zaledilo. Kunem se da sam mogao osjetiti kako mu život ishlapljuje u mlazu vrele krvi. U očima mu čudan spokoj kao da mu je drago što umire. Kao olakšanje nakon prekinutog, razbijenog prokletstva. Sa hroptajućim izdahom snaga mu je ispijena u trenu i sa svom svojom težinom nepomičan sruši se na me izbivši mi zrak. Uspio sam skupiti tek toliko snage da se izvučem ispod beživotnog tijela zvijeri. Okupan vučjom krvi, slomljen i iscrpljen izgubio sam svijest.
Upao sam u neke snove. Bio sam okružen vukovima. Sanjam ženku. Sivo bijelu. Snažnu i lijepu. Svi je slušaju i odnose se spram nje s poštovanjem. Prilazi mi i milo me njuši. U njenim očima ugledam zrcalo svojeg odraza. Vidim vuka. Probudio sam se obliven znojem sa krikom na usnama. Ležao sam u krevetu prekriven pokrivačem od jelenje kože. Prepoznajem ovo mjesto. Blagi miris lavande. To je moja koliba.

koja priča... čovječe... koja priča... i čujem i mirišem i vidim sve te slike što ih u njoj nudiš... poput one vučice bijele...
zaista... krasne li priče;.)