Ručkić krčkić

Tak se osjećam. Još u spavaćici, još nemam ručka, falablogu, Duška ide na prostirku, Kafka u svoju rezidenciju...

Ali ufatio me neki crv dotjerivanja po stanu, u stvari, kad ne izvedem Dušku van, onda s njom loptičarim, a njoj je fora da je malo lovatam za lopticu, i onda uvijek naskoči na jednu foteljicu koja mi fino zagrebe po zidu. I sad to meni ide na živce. A i fali mi knjiga u dnevnom boravku (ima ih, ali su u ladicama komode). Love nemam, ajd, možda bih odnekud spuknula 200-300 kuna za neku sasvim nisku, sasvim usku poličicu, koju bih prislonila uz taj zid da fotelja ne struže po njemu kad Duškica ima pundravce u dupetu. Ima polica i regalčića za te novce, ali mi se niš ne sviđa, niš ne uklapa. I paz sad ovo, sine meni da nisam bacila onu jednu starinsku karnišu! Voila, sasvim niska, sasvim uska poličica za nekoliko knjiga + zidobran!





Eh, a onda sam još malo slike premještala po zidovima, pa nisam zadovoljna onom zidnom policom, nekak mi je sva mračna... No dobro, tu sam nekaj privremeno postavila, da vidim hoće li mi se svidjeti. Ako ne, vratim na staro.

I sve tak usput si mozgam o raznoraznijem stvarima, eto, sinoć sretoh jednog šulkolegu, iz osnovnjaka, dečko zbog kojeg su me prvi i jedini put izbacili iz škole (Ne trajno, nego smo tog dana morali ići doma, a to je bila najgora zamisliva kazna u nižim razredima osnovne; eh, kak smo bili naivni! Kasnije bismo se veselili takvoj "kazni"!), jer mi je usred sata, i to matematike, najvažnijeg predmeta po najdubljem uvjerenju našeg učitelja, rekao neka raširim ruke, a onda me poškakljao pod miškom, ja vrisnula, i etotigana, van, doma!!! Ujedno je to prvi (a vrlo vjerojatno i jedini, jer se niti jednog drugog nemrem sjetiti) frajer kojeg sam pljusnula, ali ne u bijesu, nego iz eksperimenta: pitala sam ga jel smijem, baš sam htjela probati. On je rekao da smijem. Pa jesam. Blogme mu zasuzile oči! Ma, krasan dječak...

Danas je on član jednog od najboljih, najpoznatijih i najstarijih rvackih rock bendova. Selebriti, jel'. I viš, ja tak nekak automatski postavljam distancu između njegovog i svojeg svijeta da sam bila uvjerena da me nemre prepoznati. Naprotiv! On se, štoviše, sjeća i naših ne baš brojnih susreta između osnovne škole i sinoć! I on bi se još družio, obavijestio me kud se kreće, gdje pije kavu... Ma, krasan muškarac...

I tak smo nas dvoje sinoć malo pretresali uspomene, malo lovili konce gdje je tko od te naše osnovnoškolske škvadre i blogme smo zaključili da je dobra polovica njih završila kao kriminalci, ono, sve po PS-u, zatvor i to. A kakti neki smo malo "finiji" kvart, jel... I, ne, nije to bio privredni kriminal, nego onaj vulgaris, najobičniji, krađe, tučnjave i tsl. OK, imamo i drugačije prestižnih šulkolega, ali ovi su nam nekak bili najsimpatičniji, najviše smijeha, najljepše uspomene nam se vezuju uz njih.

I sad mi je nekak krivo što sam se toliko udaljila u svoj vlastiti mali svjetić, taj skroman, sklepan, s karnišom u ulozi police, koji me veseli, oporavlja i podržava; ali, nisu ni drugi svjetovi loši. Ti stvarni, od krvi i mesa, bez digitalnih laži i pretenzija, bez čvrsto zatvorenih ladica... Mislim da ću svratiti onamo gdje rockeri piju kavu. I ispiti bar jednu s njima.

bok

evo žderem i čitam

ne žderem sebe nego žderilo

mene se neki dan sjetio šul kolega iz osnovne, a nisam ga vidio xy godina

Bok, krel! Kaj ždereš?

trebalo mu hitno nešto sitno para, dao mu i mislim dobro da me se uopće sjetio.

Ja se jednostavno nemrem maknuti van. A nemam friškog kruha, pljuge mi pri kraju...

malo prije uletio u stan i na brzinu dinstana pileća jetrica i žganci

Viš, ovaj moj nije niš tražio! Zar to nije divno? :-))

nekada davno, dok sam bio posve malen dječak, bilo mi je nezamislivo jesti žgance kao prilog

Ja imam neke šnicle za zagrebački, ali mi se ne da smišljati prilog. Dinstano povrće? Hm... Ma, morat ću u nabavku.

u međuvremenu više nisam malen dječak, a stareči sam dosta iskustava stekao

imaš izvrsnih smrznutih povrćki, mex mješavina i sl. Na pari skuhaj, malo masl. uja, sol, biber i odlično

Joj, ja sam ih se nažderala dok su me mučili bubrežni kamenci, za svako slikanje i za svako razbijanje. Moraš ih skuhat namasno, tak da dobro isprazniš crijeva. Na kraju sam to tako izvježbala da su crijeva bila potpuno prazna od hrane, ali prepuna plina. Pa me iz bolnice vratili doma po još masnih žganaca. Blogme im više nikad nis došla, ispišala kamen kako sam znala i umijela, izignorirala par sljedećih napadaja (vjerojatno pijesak, kamen baš i ne bih sam tak preživjela) i nikad više žgance nisam pojela.

u tom odrastanju-starenju uspio sam saznati da je smrznuto povrće puno puta bolje no svježe.

vele neki učeni ljudi da povrćka nako samo tri dana stajanja poslije branja izgubi 80% vitamina c

a današnja tehnologija zamrzavanja tekućim dušikom smrzava povrćke gotovo trenutno, i sve ostaje na okupu.

Viš, imam mješavinu za đuveč, to bih mogla. Doduše, izvadila sam iz nje sve paprike i cherry rajčice, jer mi je trebalo za nešto drugo, a ostatak vratila u zamrzivač.

Ma, ja ti to stalno kupujem, te smrznute mješavine - to mi je taman porcija za na dvaput, tj. ja uvijek kuham za na dvaput, a da idem kupovati pojedinačno, pol toga bih bacila. Kad i kupim nešto tako, zaboravim da imam pa propadne. Evo, sad sam se sjetila, imam malu glavicu zelja za prisiljeno, to treba potrošiti.

tako baš ponekad volim to starenje, jes da sam oronuo, pohaban, nemoćan, a samo ponekad pohotan starčić, ali sam tijekom starenja uspio sjebati mnoge predrasude. Te predrasude i nisu bile utemeljene ama baš ničim, nego su bile ono što i jesu, obične predrasude.

Dobro je kad stariš tako, više godina - manje predrasuda, ali men se čini da većina stari proporcionalno, ilitiga, što više godina - to više predrasuda.

ma tak stare valjda bedaki, pa pobogu red je da nešto usput i naučiš

danas se sam sebe grozim kad se uhvatim o razmišljanju o nečemu ili nekomu samo na osnovi svojih glupavih predrasuda, a na moju žalost još ih pronalazim u sebi.

ja sam bedak mislil da obojeni (crnci) smrde, a do prije par godina nikada nisam bio u blizini crnca. Mislio sam da se od ribe ne možeš najesti, mislio sam tako mnogo budalaština koje sam negdje usput pokupio, ili sam ih sam iskombinirao.

Ajde jednu lijepu pričicu za Valentinovo,može Vega?
Sin( moj) će registrirat novu instituciju, zvanom brak, u kojoj će zaposliti 2 osobi , privremeno nadam se, u 5 mjesecu,:-)))

Hej, bis, pa to je najbolja moguća priča za Valentinovo, pride produktivna!!! ČESTITAM!!! :-))))))))))))))))))))))))))))))))))))

A da, u Opatiji.. krivi su Indy, i Duška i svi ostal:-)))

neka im je sretno bis, a neku večer me fakat obradovala fotka erwina sa kćerkicom. Iskrica ima smisla ma što mi govorili i mislili o njoj.

A kaj se predrasuda tiče, krel, pa hebga, ponekad zbilja imaju osnove pa se uvjeriš da je zbiljam tako. Ja sam ti oduvijek imala predrasudu da čovjek ne bi smio imati predrasuda i zato sam mnoge predrasude tek naknadno otkrila kao sasvim uvjerljive, ali to za mene onda nisu bile predrasude, nego otkrića. Npr. da meso ne treba soliti ako želiš da ostane sočno. Tek kad sam se malo pozabavila fizikom (točnije, jednim fizičarem) skužila sam da to stoji i da nije glupa predrasuda. Soliš kad je saft važniji od mesa.

:-)))Hvala hvala, primjećujem da sam i ja stara Krelec, tak da ne boj se, nisi sam:-))

Krel, je li znaš da je i naša bis iskričarska nevjesta? Blogme jest. I to forumaška! :-))))))))))))))))))))

Ma glečte, ljudi, čovjek koji zaista želi drugog čovjeka uvijek i nađe tog drugog čovjeka. Mi koji bismo se malo bavili sobom, ali u društvu, mi nađemo blog. I sve je to OK, zaista :-))

Je, ima smisla Iskrica, naravno da ima, iako moj sin nije tu.

Idem i pozdravljam vas:-)

ma to za meso je ok, ali se ipak lagano razbije kao predrasuda. Pokušaš ovako, pokušaš onako i kvit. Ali bome meni se nije dalo putovati svijetom i mirišati crnce, lakše mi bilo suditi na neviđeno.

Bis, zbilja mi je drago zbog tvojeg sina, sigurna sam da se silno veseliš, a ako je na tebe, ziher si je dobru ženu našao. Od srca vam želim dobar, veseo život, pun psećih i mačjih šapa, ali i malih dvonožaca :-)))))

Ja rijetko sudim na neviđeno, ali zna mi se omaknuti da vidim, ali ne vidim dobro, pa povjerujem u svašta.

Joj, idem kuhat... Sad sam stvarno ogladnila. Ali prvo idem u dućan, po kruh i pljuge. I Duška sa mnom. Budem s vrata viknula blagajnici nek mi dobaci kruh i pljuge. Ajd, bok, ostajte mi čilo, veselo i nepredrasuđeno :-))

:D

super !