Ručkić krčkić

Počelo je tako da sam se nasmijala samoj sebi, kak na apotekarskoj vagi odvagujem ljubavni potencijal ovog-onog... Točnije, većinu škartiram još prije vaganja, ali rijetki koje počastim vagom nekak uvijek prevagnu jezičac na stranu "Jock!". A smiješno mi je to, jer kad god sam voljela, zavoljela bih bez procjene, bez ocjene, a kamoli vaganja! Eto, spopao bi me neki odjek u nutrini, napela bi se struna od tjemena do pete, međunožje bi zaječalo žudnjom i štaš sad, voliš.

Pa sam se upitala je li taj odjek umuknuo jer moja nutrina nije više tako jekovita, ili je jednostavno tih i takvih ljudi sve manje. Je li se moj ljubavni potencijal stisnuo?

Kajaznam, nikad ja nisam voljela amo-tamo i na sve strane, kad sve skupa zbrojim, voljela sam manje muškaraca nego što je prstiju na jednoj ruci, ali sam znala zavoljeti skupno i obuhvatno, neka društva, neka druženja, simpatizirati često, a nerijetko bi mi se omaknula i zacopavanja, ono, znaš da to nije to, ali te zaokupi, olakša nešto što bi inače bilo dosadno. I valjda sam tako odvoljela sve oko sebe, jer već dugo ne mijenjam svoj zemljopisni položaj; pa pomislih, ajmo vidjeti bi li se dalo voljeti i neke druge, neke drugačije.

Naime, moj ideal demokracije je odlično prikazan u jednoj od rijetkih koliko-toliko intelektualno zabavnih serija "Bostonsko pravo" - u njoj su glavni likovi jedan ostarjeli šarmer s ranim Alzheimerom, zadrti republikanac, konzervativac, muški šovinist, rasist i aktivni nositelj nabijenog oružja, i njegov antipod, liberal u vječnim etičkim dvojbama, razdiran partikularnim imperativima svojih životnih i pravnih situacija i općeljudskim i općenarodnim potrebama i interesima. Ta dvojica se posvade svakog dana, ponekad profesionalno, ponekad osobno, ali svake večeri sjednu na terasu, ispiju čašu viskija i popričaju o razlozima svojih postupaka tog dana. Što da vam kažem, kad Ameri odobre istospolne brakove, ta dvojica se i vjenčaju, kako bi liberal (mlađi) mogao brinuti o starijem konzervativcu i njegovom liječenju, te da bi mu ovaj bez prepreka bivših brakova i žena ostavio što smatra da mlađemu ide.

Ali, valjda to tak ide samo na filmu, ili kod ljudi koji kuže da im politika, u njihovom srednjem staležu, nit daje, nit uzima bogznakaj. Ili s onima, koji poput mene, kuže da je demokracija najpodmuklija podvala oduvijek vladajućih oligarhija, koje su fenomenalno smislile kako motivirati roblje da dobro upregne i ne buni se previše. Vi zbilja mislite da nekoga/nešto birate? Hm. A ponuđeno je samo ono što ima materijalno uporište, ne nužno svoje, nego upravo neke lokalne oligarhije. Ja znam da ne biram ništa, ali isto tako vjerujem da je oligarhiji komotnije da me ušutka/motivira tu i tamo nekim postupkom od općeljudskog i općenarodnog značaja, ako uspijemo pronaći kompromis po kojoj to nju niš ili jako malo košta, a roblju donosi nešto olakšanja; ili perspektive nešto ugodnijeg opstanka.

Ah, da... U Hrvatskoj nema srednjeg staleža! A to sam smetnula s uma.

Ma neeee, zezam se. Je, srednjeg staleža nema, a politika zaista nikome, osim bogatima, ne mijenja ništa: samo se malo bolje vidi sirotinja, i malo bolje uviđa koliko je ropski nemoćna. Što sve skup ne pridonosi dobrom raspoloženju, motiviranosti za rad ili zalaganje za opće dobro. Sužava ljude na vlastitu guzicu, a politiku na komentare slične sportskima ili vremenskoj prognozi. Najglasniji budu neradnici (Ako naša nova precjednica uspije natjerati ikoga od blogera da radno vrijeme koriste pretežno za rad, skidam joj kapu i na sljedećim izborima glasam za njezinu partiju!), neobrazovani i nepoduzetni - jer njihov je manevarski prostor najograničeniji, prvima iz niza zato jer je frkica mrdnut dupe negdje gdje bi morali i zapeti, a ostalima zato jer ih nitko ne treba ili ni ne zna da postoje. Eh, sad, ima tu i frke: jer ako aktualna oligarhija zaključi da bi joj se zbog vlastitih riznica isplatilo malo zaratiti, eto ti topovskog mesa koje samo čeka neku svrhu za svoje trupine! I pride misli da je samo tako odlučilo, i to kontra neke povijesno besputne ugroze, jel...

I tak sam vam se ja ovdje, na Iskrici, odlučila podružiti s gore opisanim likovima, baš da vidim. Neki su mi obrazovno ili materijalno u istoj razini, ali ne i uvjerenjima, neki sasvim različiti po svim nabrojanim čimbenicima; neki su imućniji od mene, obrazovaniji od mene, ali hebga, gluplji od mene, čak i ako su nam politička uvjerenja slična. Sa svima sam probala, zaista.

Jock. Nejde! Nema odjeka. Čak i kad bude simpatija, ubrzo prijeđe u dosadu, jer nema onog trenutka na terasi, one duhovite i blagonaklone raščlambe motiva i uvjerenja, uz puno poštovanje različitosti. Nemaju ljudi zapravo argumenata, uzmu si neko načelo kao sa švedskog stola, gotovo i bezukusno, bez strasti, a ako strasti ima, nemaju vokabulara za izreći ju, a ako čak i ima riječi, svode se na pičku materinu, sveobuhvatnu ishoditeljicu životnih strahova u bespućima izvan plodne vode.

A ja naučila biti sama i zabavit se sama... Kad bi itko od vas, subložani moji, trebao provesti jedan dan onako kako ga provodim ja, izludjeli biste od dosade i manjka stimulansa. A meni zabavno! Baš tako kako jest. I zato mi je mrska društvena dosada.

Veli meni perica neki dan nešto (otprilike) u smislu da se pametna osoba dobro osjeća sa svakim i u svakom društvu; a te iste večeri ide epizoda dr. Housea u kojoj se genijalac s IQ-om 178 drogira sirupom protiv kašlja i još nekom kemikalijom kako bi oglupavio i bio sposoban podnositi svoju ženu, koja je draga, dobra, odana i seksi, ali tupava u tri ćoška! Kad ga House izliječi i ovome se vrati puno stanje svijesti, nemre ju ni gledati koliko mu je iritantna. Pa se vrati sirupu. Jer ju treba.

Eh, sad, ja ili nisam toliko genijalna (nisam, definitivno, iako poznajem taj osjećaj iživciranosti tupošću, koliko god bila dobrodušna i dobronamjerna), ili ljude trebam više od svih onih (muških) genijalaca koji su ženili sluškinje i (ženskih) koje su se udavale za sponzore jednostavno zato jer su im bili praktični. Bez ikakvih drugih očekivanja. I zato mi nemre biti dobro u svakom društvu.

Niti mi se da truditi oko svakog društva. Ovo bloško je za mene izgubilo čar nepoznatog i zato fascinantnog. Postalo je sastavni dio moje dosade. A najradije se dosađujem u tišini.

gledal sam i ja tu epizodu Housea
i setil se odma tebe Vega :)
ono kaj sam ja izvlekel iz toga, nije isto to, kaj ti koristiš kao argument
na tvom bi se mjestu uvijek radije poslužil Houseom kao paralelom, nego pacijentom koji se puca sirupom
i još je k tome usko fokusiran na svoje znanstvene brije a za ostalo niti ne zna
pametan je onaj koji može svoju inteligenciju upotrijebiti da komunicira sa svima funkcionalno
a ne onaj kojega ista priječi da gubi vrijeme na njih (poradi kojekakvih samo njemu važnih ciljeva)
ne jednom sam se uvjerio da dobre ideje znaju dojurit od ljudi za koje nikad ne bi rekli da to imaju
pa zašto onda ne komunicirati i sa takvima
te ih nečime nadahnuti i potaknuti da se iskažu
a ako si zaista pametan, uživat ćeš i zabavljati se baš poput Housea