Životinjsko carstvo

Jedna partijanerica duboko zaronila u gorko pa se ispunila gorčinom.

Blogme, pogle joj oči, pogle podočnjake... Sve od virenja što u čašu, što u tuđe živote.

A njen vlastiti je bio buran: voljela je rijetko i slabo, uglavnom ljude koji je nisu poznavali, a onda bi umrli. Ne znajući i ne mareći za nju.

Za to okrivljuje Tita, njegove pionire i UDBU, od kojih je u svojim pionirskim danima naučila sve metode represije, proganjanja, špijuniranja, denunciranja, insinuiranja i anonimnih prijava raznoraznim službama. I još uvijek se pali na uniforme.

Pa od uniforme ne vidi tko je oženjen, a tko nije: tako može tvrdit da nije bila s oženjenim. Nego s uniformnim.

Pride je bila intoksicirana tekućinama i isparavanjima, pa tak i tak nije znala što radi. A poslije se ispričala.

Nije čak ni svršila, a ako kojim čudom jest, ne sjeća se. Pa kao da nije.

I tako će skončat nevina, oplakivana bloštvom.

A onda će ova druga partijanerica zaronit u gorko.

Obje oriđinalke. Kak im lijepo na čašama piše.

Idem sad prestat pušit. Uh. Kakti, prestala sam prije pola sata, a upravo našla čik pored sebe. Sad opet trebam prestat.

Ne idem van da si ne bih kupila pljuge. Kad ih ponestane, hm... Onda ću ili prestat, ili kupit. Najbolje bi bilo otić spavati, ali susjed nešto burgija, kvragu, ovaj pristojni, iznad mene, nemrem se buniti, on to gotovo nikad ne čini.

Ma, idem van, pa što bude - bit će.