malo citam

I kad vam ovo napišem onda je to zadnje.

Ja sam '74 godište. Uživala sam u staroj državi do svoje 16-te godine. Prije svega u ljudima sam uživala. U kulturi koju su imale stare generacije, one s kojima sam ja imala čast imati kontakt. U mojoj kući nije se proklamirao nacionalizam. U bivšoj državi nije bilo posla za mog tatu, koji je imao "nesreću" roditi se u podneblju koje je tadašnja vlast obilježila ustaškim. On je morao raditi više, znati više, biti više, da bi se dokazao. Posao mu je uvjetovan pristupanjem partiji.

Moja baka je pila s Weberovom ženom kavu i bile su kućne prijateljice, pa je molila priliku za zeta, a uvijet je bio partijska knjižica i on je tome popustio, jer drugog načina nije bilo. Svako poduzeće imalo je "političkog" koji je vodio brigu o tome tko je što i što tko radi. Drvce za Božić je svakog Božića bilo u kući, ali ne zato što ga je smio otvoreno i javno kupiti, već ga je nabavljao od prijatelja i unosio u kuću. Jedne godine kad je bio posebno promatran, nije ga htio kupiti, a majka je okitila s nama japansko drvce iz tegle.

Kad je bila ekonomska kriza, on je pomagao ljudima izaći iz zemlje. Mnogi nisu imali pasoše i slobodu kretanja, a nije im se dozvolilo privređivati za svoje obitelji. Za njih je vrijedio nijemi bojkot, za njih nije bilo posla.

I pored toga nitko me nije učio nevoljeti ljude, nitko me nije učio nacionalizmu, već su me učili da povijest pišu pobjednici i da je biti samostalan i obrazovan najveća sloboda koju mi može priuštiti ljudsko biće u našim uvjetima,a da čovjeka od zvijeri razlikuje plemenitost i čovjekoljublje. Učenje u našoj kući nije se svodilo na lamtanje ocjenama koje su bile vrhunske, već se inzistiralo na razumijevanju konteksta, na shvaćanju gdje se informacija može pronaći, na kvalitetno snalaženje u literaturi. Inzistiralo se na iznalaženju rješenja, logičkom zaključivanju, kreativnim praktičnim rješenjima, stalnom učenju i želji za razumijevanjem onoga što ne poznajemo, a iznad svega je poseban naglasak bio na prirodnim znanostima, jer sve je ostalo osim lijepe književnosti, tek frizirana teorija koju mijenja politički trend.

Što se tiče ljevice i desnice, to je umjetna podjela. To ne postoji. To su isti igrači u različitim dresovima, a naša je politčka scena farsa.

Rekla mi je majka neka se radije zaljubim u crnca, nego u srbina, a ja ju nisam poslušala, nisam mogla. Krv nije voda govorila je, ako do čega dođe, a tinjalo je u zraku, tinjalo je dugo, krv će prevladati i bila je u pravu. Kad se zakuhao rat, on je ostao u Petrinji, a ja u Sisku. Razgovarali smo na telefon dok su mu pored kuće tutnjali tenkovi, a majku su mu zatvorili u Gavriloviću s ostalim Hrvatima i željeli potrovati amonijakom. Zvala sam tatu neka ga spasi, neka ide po njega, jer ga volim i to mi je bitno. Nek uzme taj jebeni auto i ode po njega. Tata me odbio i rekao da ne može, sve je blokirano, ne smije, ubit će ga, a ja nakon toga nisam s njim razgovarala 10 godina.

Da, 10 godina ni riječi s tatom. Oprostila sam mu tek kad sam rodila prvo dijete. Nisam ga pozvala ni na svadbu.

Mene domoljublju nitko nije direktno učio. Ja sam ga učila po osjećaju i znam da domoljublje nije ekskluzivno pravo ni ljevice ni desnice, već je imperativ svake politike, jer je to jedini način donositi ispravne političke odluke.

Meni je rat starčadi, u kojem su ginuli mladići, oduzeo najljepše godine mladosti, neke moje drage prijatelje. Moj je tata branio Srbina od linča, jer čovjek je čovjek, nema nacionalnost prije svega, već je svako ljudsko biće i božje biće.

Moju mladost obilježila je zabrana odlaska muškaraca iz Siska i nevaljale telefonske veze sa Siskom. Dok sam na televiziji gledala kako ide opća opasnost, nisam mogla na telefon dobiti majku, a tata je bio angažiran oko obrane grada. I primali smo prijeteće pozive da će mu ubiti sina. I jedni i drugi su prijetili. U našoj kupaonici i Sisku, dok sam još bila tamo, stajala je kutija s cipelama u kojoj s bila "kinder jaja", i u mojoj sobi isto tako. Sjećam se kako mi je tata objašnjavao što trebam napraviti kad provale u stan. Bio je ozbiljan. Pokazivao mi je kako ću ju zakotrljati u hodnik, kako ću aktivirati drugu da me ne uhvate. Sve smo mi znali u tom bezumlju. Meni je bezumlja dosta. I u miru mi ga je dosta.

Dosta mi je i ljevice i desnice, i HDZ-a i SDP-a. Dosta mi je mitologije pod čijim se plaštom pangla Hrvatsku do kosti.

Dosta mi je naučenih metoda diskvalifikacije političkih i bilo kojih drugih konkurenata, prljavih igara, laži, falsifikata, friziranja, denunciranja. Mene su angažirali na preporuku visokog partijskog dužnosnika za kojeg sam jedno vrijeme radila operativno pratiti jedne izbore u novoj državi. Imala sam prilike doživjeti te retarde kako se i čime se bave, kako svoje političke protivnike nazivaju gnjidama, a naručuju na tuđi novac 200 komada intelektualnih usluga koliko su nepismeni i glupi, imala sam priliku biti žrtvom političkog progona u novoj državi od strane SDP-a- taj pritisak ne želim nikome. To nije normalno. Mojoj majci su prijetili na poslu, a ona nije bilo tko, već vrlo visoko obrazovana javna osoba, nama su prijetili da ćemo se morati iseliti iz grada, nudili su nam zatim brda i doline samo da sačuvaju vlast, vlast vole više od svega, ona im je garancija muktačine svima. I naravno bili smo udbaši, onda crnokošuljaši, javno čerečenje. Starom sam rekla budeš li popustio nemaš više kćer, a ti znaš što to znači. Već je imao iskustvo 10 godišnjeg bojkota.

Zvali su me nek budem druga Aleksandra Kolarić, imala sam drugog posla. Obiteljskog, oko svoje djece. Takav prirodni telent Krešimir Macan želio je u svojoj ekipi. A meni se sve to zgadilo. Ja s takvim ljudima ne želim imati posla. Mogu predvidjeti što hoće Željka Markić, mogu predvidjeti što žele s fingiranim konfliktom na relaciji SDP- Josipović, ali imam nisku toleranciju na nemoral, nisku toleranciju na divljaštvo, nisku toleranciju na nepoštenje, ne mogu ja to, nemam želudac i to je moj kompetitivni nedostatak.

Međutim, mogu vam reći, nakon iskustva s bloga, gdje se jedno ljudsko biće iz objesti ponižava, provocira, dugo i sustavno od divne spisateljice Vege i njene ekipe, moja je tolerancija narasla i ja ne osjećam više tu osjetljivost, ne za takve, za zabadala, za kompetitivne kompleksaše, emotivne invalide, koji su metode preuzeli i naučili iz onog doba, možda su čuli i kod sebe kući kako se o drugim ljudima posprdno govori i kako ih se ponižava i vrijeđa. Ne zanima me. Ali ovo iskustvo, u meni je prelomilo u refleks koji je impulsivan, brutalan i nepogrešiv, što pored velike kreativne, intuitivne i intelektualne moći i kapaciteta, meni daje odluku kako ja te negativne intelektualce, koji se ne vode za interesom već kompeticijom i nadvladavanjem, a bez vjerovanja u ideal, moguće jedino žaliti u njihovom nerazumijevanju i nemogućnosti izdizanja iznad mitologije, pomalo ih i s gađenjem i željenjem gledati, jer nisu sposobni imati kapacitet za čovjekoljublje i odgurivanje vlastitoga animalnog egoizma.

Zato ja biram ljubav, biram ljude, biram domoljublje kako iskaz ljubavi za svoju domovinu i njene stanovnike, a primitivce svih vrsta, uključujući poglavito i intelektualni primitivizam, te kvazi dobro adaptirane kompetitivce, poslati u 3pm iz mog životnog, mentalnog i emotivnog prostora, koji je rezerviran za slobodnomisleće ljude koji svoju vrijednost ne grade gledanjem i ponižavanjem drugih ljudi, već imaju srce na pravom mjestu te pravo na slobodu i ljubav priznaju svim ljudima sve dok njihova sloboda ne prelazi granice tuđe slobode i ne proizvodi štetu.

Ja razumijem pošto meni dolaze na zapis koje kakvi, da bi se malo usporedila "visina", da bi se malo treniralo svoju vlastitu vrijednost, da bi se liječili kompleksi i frustracije trauma u kojima nisam direktno učestovala. Ali to razumijevanje ne znači toleranciju, pristojnost i popustljivost s moje strane. Mene takvi koje kakvi neće zajebavati.

Koliko ih god razumijela i žalila. Ja nemam vremena za vaše inidividualne evolucije i borbe sa drugima, dok vlastite borbe sa samima sobom niste u stanju spoznati i rješavati.

Domoljublje je univerzalna vrijednost i posvećenost zajedničkom interesu i prosperitetu, a ja ću biti najsretnija kada ono bude temelj svih političkih odluka u ovoj našoj Hrvatskoj, a identificiranje sa stranačkim dresovima i plitkim egositičkim pobudama tek neka prošla faza u evoluciji svijesti o sebi i svijetu.

Čovjek s velikim Č. To je subjekt, a sloboda i ljubav bez kojih nema prave radosti su veselje koje ćemo tada zajedno dijeliti i u virtuali i u reali.

Ali to je negdje gore, u vertikali, to tek treba dohvatiti i bit će super :-)

A sada, odite svi u đuture u kurac :-)*


Vaša PasemiLink

Moj je radio u BIH jer kao politički nepodoban nije mogao predavati povijest i zemljopis u RH-a
a čuvaome pravoslavni popI JEDAN GOSTIONIČAR jer me u držani vrtić nisu htjeli, a za ćasne i njihiv vrtić sam bila prezločesta
Domovina se ne uči, ona se ima ili nema u srcu
meni je žao što su me Domovinu naučili na teži način

Svima koji su bili u KPJ, KPH treba zabraniti javno djelovanje u politici, znanosti i gospodarstvu. Začudili bi se koliko ljudi bi to kačilo. I Milanovića isto premda je mlad.

Biti u SDPu iz uvjerenja je tragedija intelekta, to je bila nužnost opstanka, a tko je to radio iz uvjerenja je intelektualni debil. Sve ih treba isključiti s pozicija odlučivanja, oni su zagađeni, pa makar to značilo da ćemo izgubiti i 5% ispravnih u tome. To je jedini način. Samo kako se dočepati popisa članova. Račan je bio mudar, vjerojatno je sve spalio, ali možda postoji mogućnosti da mu je promaklo.

Lustracija upravo to znači, Maknuti sve te generacije iz javnog života i s pozicija odlučivanja i mi smo na slobodi. Da li će imati hrabrosti, da li će to moći sprovesti, ne znam. To je hrvatska "hobotnica", a ne lijevi, desni, hercegovci, srbi i ne znam tko sve ne.

To bi bilo to.

Ostat će dovoljno kvalitetnih ljudi za vodit ovu državu i na bitnim pozicijama.
Samo za to treba imati muda. A protivim se bilo kakvim sankcijama. Micanje s pozicija odlučivanja je dovoljno.

Fala na pažnji.

A ti zaboravi i realziraj se u potpunosti. Nema opravdanja. Ona su potrošena.

Ja imam sreće, pa mi kratkotrajno pamćenje brzoprolazno. A nemam ni vremena, za ovo, ali za tebe ću uvijek imati vremena i za ljubav i za radost.

Cmok ti :-)*

čitam Paske
moj bi ćaća isto reka
da je živ
i isto bi bilo

imam dojam da je pasemi druge boje!

hmmmm

dobro si ovo napisala...

Volim vas obje, paske i babicka, ma sta da ste, boli me kukac za podjele, doslo i vama da kazete sta i kako, znam kak je, kad hoces puknuti i reci, iako te ne pitaju...moramo priznati da je sve bilo komplicirano i nista crno niti bijelo, nego 50 nijansi sive, dobro rekla ta p koja to napisala, briga me sta ste, vazno je da ste COVJEK, a jeste.

i ja te v. Đ. baba. ali nemoj nikom reći

jugoslavenka -đorđika - pokazuje svoje pravo lice ?!