...istina...kako?
...znam točno kako se osjećam sada..negdje sam između tuge za nečim što je davna prošlost,i nečega što je predamnom...ali nemam mira,još uvijek...zbog njega..kako?..zašto?...vidjela sam ga jučer,nakon podužeg vremena....vidio je i on mene...kako je sve to čudno..znamo se,a u biti smo stranci...i sada svatko drugi ima više prava na njega...svi osim mene,a nekada je bilo obratno..guši me već polako ta nemogućnost da to pospremim u najudaljeniji dio moga srca,da zakopam duboko...nema smisla..nema...i opet mi je ušetao u dan,mada sam ovaj puta bila spremna i znala sam da hoće...ali nisam spremna sebe sagledati u cijelosti i priznati si ono što odavna zatomljujem i što sam prebolila...Nemam hrabrosti priznati si istinu...Da ga nikada nisam prestala voljeti i da nikada neću..Znam bit će drugih ljubavi,ali nikada više takve...možda se zato i grčevito držim za nju....i priznajem:kukavica sam...jer ne priznajem sama sebi ono što je očigledno...a on?...on uživa punim plućima.Ili se to meni samo tako čini???..pogled plavih očiju prema zelenima sve je rekao...ali taj pogled zna da je sve gotovo....
14.04.2005. u 15:13 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar