Ručkić krčkić

Glečte, i ja imam PTSP: dijagnosticiran, dokumentiran. Jer je moj otac, kad sam imala 4 godine, pokušao šrafcigerom ubiti moju majku, a ja sam ga u tome spriječila. Ne, nisam od onih koji se bacaju na pod ili na neki drugi način iskorače iz tzv. "normale" na spomen ili prizor nasilja, ali nisam sklona situacijama u kojima ga ima, iz dva razloga: jer onda i sama postajem nasilna (pretežno verbalno, a to mi ide i volim pobijediti, ali ne volim taj osjećaj slasti u pobjedi koju mi nasilje pruža) ili katatonična: jednostavno čekam da me snađe.

Ujedno je ovo i odgovor zašto sam samo viši predavač u akademskoj hijerarhiji - ne volim kompetitivne situacije; čak i kad znam da mogu pobijediti. Jednostavno su mi neugodne. Istovremeno je to i JEDAN OD razloga zašto se klonim politike - ne volim kompetitivnost, a kad je neizbježna, ne volim podlost i nisam je sklona primijeniti: ako mogu pobijediti izravnim udarcem, OK, ako ne, radije se povlačim.

JEDAN OD razloga, rekoh. Naime, bijah ja u politici, i to kao srednjoškolka: učlanih se u KPJ, bez puno razmišljanja o ideologiji, uglavnom zato jer sam tako legitimno mogla markirati s nastave, reći što mislim o školi s nekim realnim očekivanjima da me se sasluša, a blogme dobiti i nešto love za učeničke projekte u kojima sam sudjelovala (časopis i dramska skupina). I tak vam mene izabralo, bez mojeg znanja i pristanka, dok sam bila na stipendiji u Njemačkoj, u Općinsku konferenciju omladine, tak nekak, bila ja potpredsjednica, a predsjetnik (po mojem mišljenju) oportunistička ljiga. Nije mi se baš svidjelo što smo si sad kakti dobri, ali imala sam više ovlasti i mislim da sam ih konstruktivno koristila. Nakon toga me, opet bez mojeg znanja i pristanka, izabralo u Gradsku skupštinu Grada Zagreba, protuustavno, jer sam bila maloljetna, ali sastavljači liste nisu provjeravali, a ja izabrana u golemoj općini, pa je bilo jednostavnije donijeti nekakav amandman nego ponoviti izbore. Podnijela sam ostavku, koja nije prihvaćena, nikad nisam bila niti na jednoj jedinoj sjednici, ali sam 4 godine primala hrpetine materijala (cijelu jednu sasječenu šumu). U međuvremenu sam prekinula i svoje članstvo u KPJ i zaključila da sve to skup nije za mene, osobito kad sam uvidjela da partijski napreduje šulkolega koji je zavukao prste u neku zajedničku kasu, bio ulovljen, i ne samo što nije kažnjen, nego je, eto, i napredovao.

Na faksu, pijuckam ja kavu u kantini, imam neku pauzu između predavanja, kad dođe par unezvjerenih tipova, kao dolaze iz nekog nadređenog partijskog odbora zbog toga što se htjelo srušiti Šuvara, a nema nikoga od članstva, jel bi mi došli, ono, čisto za body-count, niš ne moramo reći, niš sluštati, samo da smo ondje, a oni plaćaju kavu. Ajd, može. U dvorani nađemo neku zaboravljenu žensku torbicu i nitko ne zna što bi s njom, jedino ja smislim rješenje kako da vlasnica bude vraćena i da u međuvremenu ne bude opljačkana, jer bilo je love u novčaniku. Zahvaljujući tome, tj. činjenici da sam zapažena i da mi se znalo ime i prezime, stave me na listu za sveučilišni, fakultetski savjet, kao predstavnicu studenata, i tu bih ja trebala ne znam ni sama što, spriječiti ili potaknuti rušenje Šuvara... Nisu me izabrali samo zato jer sam stajala pored glasačke kutije i svakome govorila da sam na popisu protiv svoje volje i neka me NE zaokružju. Falio mi je JEDAN glas da budem izabrana!

Toliko o glasačkim kompetencijama.

Štoćereć, ne odlučuju glasači, nego sastavljači lista. Ima tu ponešto neizvjesnosti, ali kad ste jednom na listi, ako ste na listi one strane koja je u svojem PR-u prodornija, vi prolazite.

(Usput, znate li da se šuvarica vraća, i to na europskoj razini? Kakti, da bi se udovoljilo "dinamičnim promjenama na tržištu rada i poboljšalo zapošljivost mladih". Je, je. Upraf tak.)

Nakon što je nedvojbeno utvrđena moja potpuna politička nekooperativnost, NIJE uslijedila nikakva represija, nego me se jednostavno pustilo na miru da si sama krojim sudbinu, tak da sam sama, bez olakotnih ili otežavajućih okolnosti, završila faks, upisala magisterij, dobila ponudu za asistentsko mjesto, spušila i jedno i drugo udadbom i bolešću muža, i onda se opet susrela s politikom, u liku pijanog, debelog, zadriglog HDZeovca u jednom glasačkom odboru u Dubravi, u koji sam došla izbezumljena, jer je bilo 18:45, a mojem nepokretnom mužu nitko nije došao omogućiti glasovanje od doma, iako sam ja pravovremeno dostavila svu potrebnu dokumentaciju i zahtjev. Veli meni Zadrigli "Čujte, gospođo, pa ako je on tak nemoćan i star, onda NAMA njegov glas i nije bitan..." Pizda ti materina zadrigla, kriknula sam, (nisam ziher da sam rekla "zadrigla", ali za "pizdu materinu" jesam), jebe se meni je li njegov glas bitan VAMA, a jebe mi se i za to tko ste ti VI, NJEMU taj glas nešto znači i dovucite guzicu u moju kuću, inače vam padaju volovi i izbori u Dubravi!!!" Za svaki slučaj sam nazvala i Radio 101. Pa su došli u 18:55. I izbori im, nažalost, nisu pali.

Tako me HDZ izgubio za sva vremena.

Ali, nisam vam ja obraćala osobitu pozornost na optužbe ove ili one... Muž mi je u međuvremenu umro, ja sam žalovala, Hrvatska je ratovala, pekla me savjest što mi je taj jad manje bitan od mojeg osobnog, stigla je i 1995., a ja si konačno našla novog ljubavnika, a taj em nikakav, em Srbin. Doduše, ja sam ga znala otprije, kao trešnjevačkog dečka i člana ekipe s kojom se dočekivalo nove godine, išlo u brda i kuhalo buzare, čije sam sastojke redovito prevozila u svojoj četvorki, jer nisam picajzla i ne uzrujava me što mi auto danima vonja na dagnje i škampe. Taj moj s Trešnjevke je bio u ratu, na hrvatskoj strani, i bio mi je onak, zgodnjikavo bljutav, ali ajd, nisam ja baš imala snage za bogznakaj, a te 1995. sam konačno odlučila otići na more, a njega sam zamolila da mi zalijeva biljke u unajmljenom stanu. Kad sam se vratila, sve biljke pokojne, u sudoperu pljesnive neoprane šalice od kave... Tek sam puno kasnije saznala da se on skrivao u mojem stanu, jer je Srbin, i jer je znao da će ga zvati u Oluju, i jer se nije želio naći u situaciji da iz kuće tjera (ili štogod još gore) svoje rođake ili nepoznate pripadnike vlastitog etniciteta. Ajoj.

Znate kaj? Trebala sam onda temeljitije promisliti o politici. Ali nisam. Samo sam tog svog srpskog trešnjevačkog dečka znogirala, i to zbog smrti svojeg voljenog ficus benjamina.

U međuvremenu, ja sam svoju socio-ekonomsku situaciju popravljala i/ili kvarila vlastitim (ne)sposobnostima, fakat me nitko nikad nije pitao za stranačku pripadnost, a love sam u principu imala više nego prije, vjerojatno ne zato jer sam bila politički oportuna, nego zato jer su ljudi htjeli emigrirati iz Hrvatske pa su učili engleski naveliko, ono, otrgnuli bi djeci od zuba, ali bi im platili satove, ja sam neke držala besplatno, a nekima sam naplaćivala 100 markona za 45 minuta. Jedan od takvih kojima sam masno naplaćivala bio je i najviše moguće plasirani političar HDZ-a, odmah uz Franceka, ali ja to, naravno, uopće nisam znala, za mene je on jednostavno bio platežno potentan učenik. Koji mi je jednog lijepog dana predložio da uđem u Sabor. "Kako?", pitala sam, "Kaj se u Sabor samo tako ulazi?", smijala sam se. Je, odgovorio je, uz prave ljude, može se to. "I što bih ja trebala raditi u Saboru?", pitala sam ga. "Ništa", odgovorio je. U tome je štos - ne raditi ništa. Ne misliti ništa. Dići ruku kad ti vele. Pride mi je objasnio zašto je veliki broj žena, saborskih zastupnica njegove stranke, uopće ondje: jer poštuju mušku volju. I ne rade ništa. Ili rade ono što im muški kažu.

E pa nisam. Iako je onda još uvijek bio na snazi zakon o saborskim mirovinama. Jebiga, onda sam bila premlada da bih mislila o mirovini, a danas se, priznajem, povremeno žderem zbog toga. Iako sam 98% ziher da ni danas ne bih. Nisam ja kao bloške HDZ-ovke koje zbog minornih sudskih sporova ulaze u stranke koje preziru iz dna duše. (A da jesam, ah!, najvjerojatnije ne bih dizala ruku po direktivi; ili sjedila besposleno. Ma, trebala sam! Trebala sam biti trojanska kobila. Štaš...)

A sad sam ovaj tekst napisala zato jer vidim da je parlamentarna kampanja već počela. Pa iako znam da ne odlučuju glasači, nego sastavljači lista, neka budala ipak treba zaokružiti ime na listiću, a takvih budala ima, i zaista zaokružuju bez imalo razmišljanja, na osnovu tračeva iz pedesete ruke, tj. usta, na osnovu sasvim priblesavih iskustava, poput ovih mojih koje sam upravo opisala, iz prijateljske solidarnosti, iz straha da će izgubiti prijatelje, iz vjerskih pobuda, straha od pakla, iz želje za rajem na zemlji i vjere da će ih netko u njemu zbrinuti, iz svih mogućih razloga, osim zdravorazumskih, političkih i ekonomskih.

A ja se pitam, da je moj muž, koji je obolio početkom rata, još uvijek živ, i da je civilni, apolitični invalid, kako bi mu bilo? I bih li ja uspijevala zaraditi dovoljno da ima ono što imaju šatoraši? Svaka njima čast, dugo sam šutjela jer sam se iskreno divila svakome tko je uzeo oružje da OBRANI svoj i moj dom i da stvori temelje novoj, samostalnoj Hrvatskoj. Obranili su sve što su mogli, stvorili su temelje. Sad svi skupa gradimo. A jebga, ispala straćara. Baš mi je žao.

ufff,vrti mi se u glavi...:) Niš, kopir kopir....Zapamtil sam samo da se šuvarev model vraća u europsku pedagogiju...)
vega, kaj delaš autobiografiju?

Vega, pa to je duže od Marxovog Kapitala...Ja ću Ti to objasniti što su mi rekli u stranci: Nema prljavijeg posla od politike...Koliko god se trudio biti kurva, ne možeš biti kurva kao on....Moj brat nije za politiku jer ima prejaku kičmu...Vrhovi politike, kapitala, medija i mafije su međusobno povezani...Mafijaši više drže do svoje riječi nego političari...Ja nisam kurva, lopov i lažov, već političar, gledam Vas u oči, gledate me u oči, ne mislite valjda da lažem...itd..itd..itd..:)))

Samo polako, dečki. I sutra bu ovo aktualno. Nažalost!

gdje su oni naši ideali
koji su nas naprijed zvali?

Obrana domovine (a oni su je BRANILI zar ne ?) je DUŽNOST svakog vojno sposobnog građanina RH.

ne vidim razlog za povlaštenost.

niti povlaštenost invalida u odnosu na civilne invalide iste kategorije invalidnosti.

jer, ako nemaš noge, sasvim je irelevantno gdje si ih ostavio. Potrebe su iste. bit je funkcionirati do smrti.

vidim, na dejting sajtu ništ novo :)

lepo vas sve pozdravlam :)

:*