Ručkić krčkić

Sjedim jučer na kavi s kolegicama, dvije mlade majke predškolaca; pričaju one kak im djeca izgledaju. Jedna veli "Moj je mršav, noge su mu kao štapići", a druga veli "Moja nije, velika je", a onda brzo doda "ALI NIJE DEBELA". Pa krenu one definirati debelo i mršavo, a ispadne da je (po mojem) i bucmasto mršavo, a po njihovom debelo. Ispričam im ja kak je moja nekadašnja kolegica svoju 5-godišnjakinju držala na dijeti, preventivno, da nedajblože ne ispadne debela, a ona sama je bila anoreksična kost i koža. Klimaju ove glavama, pa kao, razumljivo, nije zdravo... Ma, šipak, dijete stvarno treba biti salenjak da bi to bilo nezdravo, a blogme nisam čula ni da su noge kao čačkalice ili suha rebarca osobito zdravi. "Ja bih dijete podučila kako da se samo sebi svidi i ako nije u standardu", velim, ali ne čuju one to. A onda ispalim:

"Odlučila sam pustiti svoje sjedine."

"Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!", vrisnu uglas obje. "Zašto ne?" upitam. "Pa već dugo se nitko nije zeznuo da sam mlađa nego što jesam, unatoč farbanju, koje mi je stvarno gnjavaža". Iako su se opirale mojoj zamisli raznoraznim argumentima, tipa gnjavaža je i pustiti sijedu, neke žene grozno izgledaju sijede i nije to u modi, prave razloge nisu iznijele. Velim ja njima "Sve vam je to brainwashing, i te moje potencijalne sjedine, i mršavost ili debljina vaše djece; nema to blage veze sa zdravljem ili ljepotom, nego s našim sljepilom za sve osim tzv. 'standarda'".

Jer, kad sam ja bila jako mlada i jako osjetljiva na svoj (i tuđi!) izgled, još uvijek bilo normalno da nas ima svakakvih, i guzatih, i sisatih, i plosnatih, i jako visokih, i jako niskih, i s gustim nausnicama, i s rijetkom kosicom, i da ne budu svi lijepi, ali da svi mi ipak imamo neke šanse nekome se svidjeti, pa i sebi samima. Naravno da je bilo i ljepših i ružnijih, naravno da su postojali i nedostižno lijepi, ali ti su uglavnom bili u filmovima; reala je bila šarena. I to je bilo OK. Nismo se imali potrebu DRASTIČNO mijenjati.

A isto tako se sjećam svoje studentice od prije desetak godina, vrlo atraktivne djevojke, veli ona, od prve plaće će si povećati grudi, a od druge ugraditi ekstenzije u kosu; ili obratno, ne znam više. A onda su i druge počele sa svojim planovima, uglavnom kirurške naravi i (po mojem) uglavnom nepotrebnima. A ja ih gledam, meni su sve one kao iz stripova, nezamislivo tanke, nezamislivo visoke, nezamislivo sisate za tako krhke kosture, i mislim si, pa kaj bi vi htjele, ni Barbarella nije ovak izgledala, stvarno niste normalne, stvarno ste šupljače...

A nisu. Uglavnom su to bile zbilja pametne cure. Kao i ove moje dvije kolegice.

Hm. Negdje je sve to moralo početi... Sjećam se kak se prije nekoliko desetljeća govorilo o tome da film i televizija unesrećuju ljude jer nameću standarde ljepote koji su u stvarnosti nedostižni, ali nama to nije jasno jer smo im neprestano izloženi pa svoje opipljivce mjerimo holivudskim standardima, zaboravljajući na cijelu industriju krirugije, stomatologije, šminke i dizajna odjeće koja nama, opipljivima i svakodnevnima, jednostavno nije dostupna. E pa, izgleda da je postala dostupnija. Jer kak inače objasniti toliko zaista prelijepih ljudi koji nas okružuju na sasvim običnim, npr. zagrebačkim ulicama?

Hm. Međutim, sumnjam da su se baš svi izoperirali. Genetika je tu ipak bitan čimbenik. Jer kak je moja nezgrapna susjeda uspjela uzgojiti vretenastu, visoku kćer? Tak da si je našla genetski korektivnog ljubavnika, valjda. A vjerojatno je isto pazila da mala stasa uvis, a ne u širinu. Osim toga, od jedne druge kolegice, sociologinje, neki dan sam naučila novu riječ: HOMOGAMIJA. Nema veze s homićima, nego se odnosi na uparivanje sličnih, što obrazovnog, što socio-ekonomskog, što ljepotnog statusa. Evo linka na definiciju: Link

Hm. Također se sjećam predviđanja starog cca desetljeće da će se čovječanstvo raspolutiti na lijepe, pametne i bogate i ružne, glupe robove. A to uopće nije nevjerojatno, danas, kad vidim da lijep frajer neće ni pogledati curu s nekom tjelesnom "manom" tipa poveće stražnjice ili omanjih sisa, unatoč svim drugim atributima privlačnosti. Ni ona neće niskog i zdepastog, osim ako ima neki drugi atribut privlačnosti, što je muškadiji još uvijek dozvoljeno, a to može biti svašta, od imovinske prednosti do smisla za humor. Još jedino to mi daje nadu.

I ljudska hirovitost. Nadam se da će svi danas lijepi biti ružnjikavci budućnosti. A ni to nije nevjerojatno, jer sad su svi toliko lijepi da su postali bezlični, ali fakat, iz prve ruke vam govorim, ja izložena bezbrojnoj mladenačkoj ljepoti: kad ih sretnem na ulici, zapraf ih uopće ne razlučujem; pamtim samo one drugačije od obično lijepih, štoćereć, debeljuce, bokate, nosate, prerano proćelave, ili pak jako stidljive i jako, jako pametne; ili jako glupe.

I tak, lakne mi što nisam u njihovoj koži; i što sam bila mlada dok se još smjelo biti nesavršena. I što sam sad dovoljno pametna da starim zadovoljna. I sviđam se sebi, unatoč brainwashinga.

Futuristi nam predviđaju razdvajanje na dvije "rase",
pri čemu jedna rasa izgleda super, jer ima para za poboljšanja
druga baš i ne. Pozdrav

Tak je, disagree, ali to će biti dvije genetski različite vrste, upravo zahvaljujući homogamiji: jer će se uparivati samo ovi "superiorni" sa "superiornima" i "inferiorni" s "inferiornima" - dakle, razlike će biti GENETSKE, ne samo kozmetičke.

moguće je, čak vjerojatno

Ti superovci će ne samo biti lijepi i bogati, nego i pametni i dugovječni, za razliku od ružnih, glupih robova, koji će živjeti kratko, em zato jer su genetski "lošiji materijal", em stoga što nemaju love za liječenje i produljavanje života. Kad pogledam zdravstvo većine zemalja, predviđanje mi se čini sasvim realno.

1% superrase, i 99% ostalih
Otprilike kao lordovi/kmetovi, ali na genetskoj razini

Hehe, baš me zanima tko bi od blogera bio u kojoj skupini! ;-))

Ja sebe vidim u onih 99%...Niti sam bogat..noti sam superioran u necemu.
Na srecu necu to dozivjeti :-)

Miro, mensečini da nije bitno kak ti sebe vidiš, nego kak te drugi vide.

Nesto sumnjam da me itko vidi u 1% haha

Moja baka je uvijek govorila da nitko nije toliko lijep da nekom ne bi bio ružan i da nitko nije toliko ružan da nekom ne bi bio lijep.
Ali nekako mi se čini s perspektive mame tinejđerice da su mame postale tolko ambiciozne i da zapravo, pravo ti reče, "uzgajaju" svoje kćeri za te superiorne tipove, ali nekak mi se čini da ti tipovi i ne moraju imati ništ drugo osim puno para. Imam dojam da je s jedne strane kasta s puno para i oni mogu bit doslovno bilo kakvi (u fizičkom i psihičkom smislu), a s druge strane su siroti koji pokušavaju "ljepotom" namamiti ove bogataše.

Nekad je bilo važno biti, danas je važno samo imati :(

Zato ja odlučih da "uzgojim" djevojku koja nema glavu za ukras, iskreno se nadam da će i takva naći svoje mjesto pod suncem.