Ručkić krčkić

Sve mi se čini da je glavna nagrada starenja to što uspijevamo pronaći objašnjenja po kojima smo uvijek postupali najbolje što smo mogli, a kad to i nije bilo blogznakak dobro, nismo znali, ili nismo mogli drugačije. Pa si oprostimo. Dopustimo si biti toliko slabi da se više ne bavimo svojim nenadoknadivim propustima.

Puno puta sam ovdje pisala o oprostu, a čini mi se da nikada ni od koga nisam bila shvaćena. Kao da nitko nikada nikome nije ništa oprostio, pa ni sebi... Je li to moguće? Mislim da jest: mislim da ljudi nekak prijeđu preko svojih prekršaja i zločina, ali si zapravo ne oproste, i onda ih zamjeraju drugima, da ne bi mislili o sebi.

Ja ne. Ne uvijek. Nikada kad je važno. A važnost određujem sama. Odgovorna sam za nju.

I ne, ta odgovornost ne znači da ću uvijek postupiti ispravno, po vlastitim uvjerenjima ispravno: ponekad jednostavno ne mogu. Bude mi preteško. Postupim loše, zamjerim si to, i ne zaboravim. Mogu jedino oprostiti, ali ne izlikom, ne utjehom, a zaborav uopće ne dolazi u obzir.

Pokušam samu sebe svesti na najmanji zajednički nazivnik svih svojih postupaka, na milimikronsku mjeru, na neutralnu subatomsku česticu, i svejedno u njoj ne nalazim oprost, nego jednostavnu činjenicu, bez konteksta, i zato neupotrebljivu. Još uvijek od sebe očekujem više, ergo, još uvijek nisam dovoljno stara za brutto otpuštanje, sveopće amnestije.

Oprost nije odustajanje od kriterija, od svojeg etičkog kodeksa... I zato ne pali ta sveopća amnestija: ne osjećaš se bolje od nje, nego lošije, oštećenije, manjom. I mislim da je prepreka pravom oprostu onda kad smo zaista sitne dušice i zaista ogavno sitničavi naša taština, ta nevoljkost da se uvidimo i priznamo takvima.

Noćas sam sanjala Nelu. Nelu koja se obogatila inteligencijom (što mi se svidjelo) i koja ju je koristila za svoja uvjerenja (što mi se također svidjelo) i koja me prepoznala onakvom kakava volim biti (što me oduševilo), ali je istovremeno trošila lovu na hohštapleraj, na igre moći, na cijeđenje zahvalnosti, na manipuliranje ljudima da joj prikažu svijet onakvim kakav bi ona htjela živjeti (što me čudilo), na Nelu primitivku, koju su kočile sasvim očigledne banalnosti, na Nelu glupaču, koja nikak nije htjela (u)vidjeti da joj njena lova, utjecaj i posljedična moć daju ILUZIJU i samo malčice stvarne moći...

Bez oklijevanja sam bila gad prema Neli kad je onemoćala... Jer to je u prirodi moćnika. Svi njihovi ljubimci su istovremeno gadovi, oni nas čine takvima, svojom manipulativnošću, strastvenom obmanom i neumoljivom ucjenom. Zamjeram joj to. Ne zbog nje, ona je mogla bez mene, nego zbog sebe. Jer sad JA to moram prihvatiti.

Jesam li je manje voljela zbog svega ovoga? Ne znam. Voljela je jesam. Voljela sam i shvaćala tu njenu želju za moći, i nisam sigurna da bih je imalo pametnije koristila da sam je sama ikad uspjela steći. Mislim da sam je voljela temeljitije i realnije nego mnoge druge, koji me nisu stigli razočarati, uglavnom zato jer bih se ja mudro udaljila od njih prije nego što bi stekli prilike za to.

Noćas, u svojem snu, zaista sam je voljela. I zato vjerujem da je zaista volim. I da sam zbilja bila gad. Jer sam pobjegla od nje, i od svih njenih. Drago mi je što nisam voljela samo njene vrline, nego, eto, i slabosti. Mislim da sam je voljela bolje, i temeljitije, od mnogih koji mane nikad nisu ni (u)vidjeli, očarani moćima. Kajaznam... Nisu to bili baš glupi ljudi.

I sad moram smisliti kako da to samoj sebi oprostim... Jer, mogla sam bolje; ali je bilo vraški teško.

najteže je sebi oprostiti
ako ne vjeruješ u nešto