Nekomu...negdje...

 
 Bez njega je kiša...
 tek obična kiša.
 Bezlično siva...
 I od mog srca tiša....

neke ptice nikad ne polete, cijeli život čekaju na to... tako i ja čekam nečiju ljubav, čekam... al' mi nije suđeno ....

Kada bih bar mogla ...kada bi bar znala udahnuti život pogledu što se gubi...

Dok me nema...
Dok nas razdvaja prostor i besana tmina,zamisli da sam tvoje postelje praznina..da lijepim se po tebi kao cjelov na obrazima i vlazan trag pozude ostavljam na vratu...vinem ti zelje i pohotu ka oblacima,zaustavljam vrijeme na zidnome satu..na grudi ti njeznim dodirom lijezem i prema trbuhu zudnju protezem...da rastvaram latice tvog rosnog cvijeta i prodirem u te svom divotom svijeta...da grcis se i dahom gubis se u noci i prstima lomis nabore jastuka...da tijelo smo jedno sto vrhuncem kroci kao rasplinuti vrisak i vrelina sjemena...i onda...uzibaj se u snove, dok moje misli budne nocu plove

da, sinoć mi je šutnja bila kao grob života mog... kopala sam po nekim ranim godinama svog života i pronašla ovu svoju pjesmu: sresli smo se

(u nekom od prošlih života)

Koliko puta smo već

jedno kraj drugog prošli

nepoznatim stazama života

i nismo nikada zastali,

jer se nismo ni prepoznali.

Ti si taj kojeg čekam

sve ove živote i živote

prolazeći sama, jadna i bijedna,

ali još uvijek čvrsto uvjerena

u krajnji odsjaj sudbinske ljepote.

U jednom životu ... sigurno ćeš doći

zagrliti me i ostati tu,

leći kraj mene i voljeti me,

onako divno... kao u snu.

Volio bih biti leptir, snen i miran koji se odmara na cvijetu tvoje ljepote i tako dočekati jutro i njegove mlade, biserne sunčane zrake koje bi nam udahnule zivot! Ja bih odletio u jutarnju izmaglicu a ti bi pozdravljala sunce svojom veličanstvenošću.

Kada bih bar mogla...kada bih umjela laticama svilenim prekriti izgubljenost...otjerati strah...

Želim ti reći kako mi je danas hladno. Hladnoća dopire iz nutrine u kojoj vjetrovi istočni pušu donoseći sibirsku hladnoću. Drhtim i žudim za dodirom tvojim koji bi mi donio utjehu i toplinu, zraku sunca možda.
Želim ti reći da te volim, ali se bojim kako ću riječima razbiti iluziju našeg nedefiniranog odnosa.

Dnevna enigma...u plavo umočena -krade
mi dušu..................NE DAJ ME!!!

Plovim pod stijegom nemira Venere i strasti borbenog Marsa i mnoge me luke zovu u svoja njedra.....I sve hridi i nimfe na putu bijahu farsa jer strascu tijela su zvale me k sebi a nemirom hranile umorna jedra...no u meni nema moci nevjere i vali me nose uvijek ka tebi i dalje plutam kao brod ukleti...i ostajem dosljedan samom sebi...vjecnost cu uvijek htjeti..more zelim kao cjelinu a ne tek kapi sto nude prazninu i hlape kroz pore ili niz tragove suza..dok negdje na obzoru vjetrovi kriju olujama luku u kojoj ceka me sudbinska muza.

Naši su susreti upijeni
u mirise na plutenim valjcima ekstaze.
Vino je ishlapilo,mamurluci su nestali
pod šutljivim stopama vremena.
Ostali smo mi,omorika sljubljena s tlom
na periferiji,suptilne i šarene slike
ljepote, zebe...
Sretan sam u košmaru realnosti...jer mislim na tebe.

Rijeka. Kako to izazovno zvuči.
Kao da imamo pastire koji motre na nas.

Rijeka.
Mogu to biti dva-tri koraka.
Obična šetnja i mokri prsti
koje bi sunce one strane izdvojilo.

Govore li tamo djevojke našim jezikom?
Možda bi im naš miris bio stran i odbojan?
Ili su kao i ovdje
ljestvama sreće spriječene?

Rijeku bi samo trebalo slijediti.
Do kraja.
Tamo gdje naprimjetna mora počinju
A jedinstvo naših nadanja i shvaćanja
obiljem tonova smiruje oči.

Volim svoje ,u pastel umočene duge...
ali još više...daleko više...volim svoje biserno modre Rijeke...