Zapisi jednog zavodnika

Ljubav ne pozna prepreke. Kod onog kog voli nije joj bitan ni stas, ni status, ni godine, ni zdravlje. Ljubav je ljubav, jer voli bez strategije, bez straha, bez razloga. Oni koji se vole kadri su hodati po valovima dok gledaju jedno u drugo. Problem je kad jedno od njih, ili oboje, počnu gledati u valove. Tad iz straha u što su se upustili, strah ih je ljubavi. Strah ih je, ne jer su posumnjali u moć ljubavi - dapače svjesni njene moći od nje bježe, da njome poneseni opet ne bi prohodali valovima. Paradoksalno, ali istinito: čovjeka je strah kad vidi da je moguće ono što mu zvuči nemoguće. I radije će se odlučiti za besadržajan život nego za sadržajan, samo da ne bi bio svjedokom nemogućeg. Čovjek je takav - o ljubavi voli do u beskraj sanjariti, za njom plakati, pridavati joj najuzvišenije oznake, pjevati: vjeruj u ljubav… Presretni smo kad ona dođe, dajemo se od nje nositi dok nas ona, htjeli mi to ili ne, ionako nosi. Ali kad od nas zatraži da joj vjerujemo, kako bi nas i dalje mogla nositi – onda se ziheraški povlačimo. I hvatamo u vlastitu zamku: ne možeš zanijekati da ti je ona sve, a nemaš snage na nju pristati dajući joj sve. Uzalud pokušavaš govoriti sebi i onom kog voliš da ga više ne voliš, uzalud se urazumljuješ, sve je uzalud… Ljubav te prokazuje, i nalazi gdje god se sakrio. Tad se suočavaš s najdubljim paradoksom svemira: samo smrt tvoja ili njegova smirit će ljubav. Ili, ako si bezdušniji – naprosto zaboravi sve. Ne misli na to. Posluži se davno poznatim lijekom: daleko od očiju, daleko od srca.

Provjeren recept??? Pomaže???

Ljubav pobjeđuje sve.

Onda me ljubi...