Ručkić krčkić

Da, rekla bih da je to jedna od mojih glavnih značajki; najvećih slabosti; i veliki izvor veselja. Znate ono kad morate platiti hrpu računa i kako god okreneš, fali ti bar soma kuna, a onda ti fino odeš i kupiš nešto potpuno nepotrebno, npr. cjedilo za 130 kuna i baš te veseli, uz zdravu dozu grizodušja, potrebnog da ne podivljaš do kraja? Ali, i cjedilo je potrebno, kao obećanje sklada, kao ravnoteža imperativu, kao podsjetnik na mogućnost obilja i spokoja.

Evo, i ovaj tekstuljak je komadić mojeg inata, moje veselje, i moja srećica zbog spoznaje da ipak ne moram baš sve što bih morala, jer je dobar dio tih imperativa samo moj i samo za mene, pa ako se meni ne da, bit će mi dobro ovako kako jest; onaj drugi dio ću odraditi uz manje zamjeranja i patnje kad dopustim inatu nek se malo razmaše.

Mislim da je otpor imperativima zajedničko nasljeđe svih živih bića. Valjda je pretpostavka preživljavanja. I svi smo mi zato izdanci dugih loza inadžija. Nasljednici biološkog (i socijalnog) Pokreta otpora. A opet, imperativi nas uvijek nadjačaju, baš ti biološki. Svi umremo na kraju. Hm.

Zato je važno svoj inat dobro uciljati onamo gdje nas može usrećiti, prožeti životom, zašareniti ga veseljem. Ako se meni ne da npr. prati podove, a onda grintam zbog toga, nema to smisla, bolje ih je oprati, kraće traje, a opet me na koncu razveseli. Treba i Duški pružiti njeno veselje, jer ono je zarazno, i koliko god mi bilo teško izvući se iz kuće, uvijek se isplati, i njoj i meni. Ali tragove kapljica raznoraznog porijekla na prozorima mogu ignorirati; kao i hrpu nerazvrstanog čistog veša; kao i prašinu na dragocjenim grijačim pločama od mramora, ali termostate valja obrisati, da ne popizde. Organizirati nastavu do utorka, izvještaje selektivno, prvo za one čija je milost važnija za moje svakodnevno djelovanje...

Šareno. Volim šareno! Kad sam odlučila izraditi kuhinju, a ne kupiti gotovi jeftilen, nisam mogla protiv imperativa financijskih ograničenja. I onda sam, što zbog njih, što zbog zdravog razuma i prihvaćanja vlastith (ajmo reć loših) navika, odlučila preskočiti gornje elemente, a umjesto njih postaviti otvorene police. Kako sam bila u pravu! Kako me ta mala pobuna veseli! Koliko gušta svakoga dana crpim od pogleda na brižljivo odabrane boje i raspored stvari na njima. Koliko se razgalim zbog urednosti koja vlada, jer je in sync s mojim navikama, a te nisu vađenje iz dubina i pospremanje na isto mjesto. Pa ona duboka ladica s priborom za jelo i kuhanje i začinima - sve vidiš odozgo! I odmah uzmeš točno ono što ti treba.

Ponekad mi nije krivo pokleknuti pred svojim imperativima. Jači su, traju. Sve dosadašnje diverzije su bile neuspješne. Znači, takva sam. Jel ja volim sebe? Sebe svakakvu, ne samo sebe idealnu? Da. Zavoljela sam se, kao suprugu iz dogovorenog braka, iako bih si, da sam mogla, izabrala neku drugu. I blogzna bih li s njom bila ovako sretna. Zavoljela sam naše zajedničke male gadosti, lijenosti, kukavičluke i utjehe uz čokoladu. Volim ja i naše uzlete, naše nadobodunosti, naša ponekad frapantna postignuća... Iako mi se uvijek čini da dominira ono što bi Idealna Ja voljela maknuti: nije tako! Kad pogledam unatrag, vidim da radimo usklađeno, ta Idealna i ta Inatljiva ja, i da uvijek imamo štošta za pohvaliti. Obje. Jer smo to postigle naizgled bez ambicije i naizgled bez pretrgavanja. Jer smo si popuštale. I ugađale. S pravom mjerom.

I ne pišem ja sad ovo zato da bih se pohvalila bloškom puku, nego zato jer mi se ne da ono što bih morala, a što ću vjerojatno odraditi nakon ovog malog inatljivog ispuha. Niti zato da bih demantirala one kretenke malo niže dolje koje nam godinama serviraju ja-pa-ja blogove o svojim uspjesima u odvratnim pajzlima ili digitalnim gađanjima digitalnim govnima. Ako ih veseli, jer su to one, jer su to njihovi nesavladivi imperativi, neka, svaka čast. Ja mislim da bi bile sretnije kad bi pokleknule pred onim većima i bolje vidljivima, a to su starenje, besciljnost, strah od samoće, a prije svega, VLASTITA NEVAŽNOST svima osim nama samima. Taj je najgori.

I zato mislim da mu treba priznati pobjedu.

A onda, u inat, biti sebi važna; i veseliti se sebi. Kakva god bila ta ja.

:)

Naizgled=s lakoćom

Ma, vraga s lakoćom! Uz puno inata, strpljivo, picajzlinski, koračić po koračić... Valjda zato volim prevoditi. To je disciplina kičme i obračun s besmislom. Jer besmislicu nemreš prevesti, možeš je samo (u)vidjeti i onda prevesti u nešto smisleno. I tako polako, uporno, kroz stotine i stotine stranica. A na kraju izgleda tako očigledno, tako lako! Jel'da? :-))

Izgleda kao da nije moglo drugačije. A moglo je. I zapravo je i bilo drugačije. Zapravo je netko muljao, ili lagao, prikrivao neznanje, punio prostor formata... Ne, ne prevodim uvijek tako, kad mi se muljator-lagator gadi, i ja napišem besmislicu, i do sada me nitko nikad nije prozvao zbog toga. Nevjerojatno, zapravo...

Mnogi životi koje ovdje gledam - main, babin, pašćetov - zapravo su, rekla bih, punjenje formata; ispunjavanje vremena besmislenim postupcima, a onda se zbroje trenuci i veli "oho-ho, ima ih, to je ŽIVOT!", a ono ni kurac, ni život, nego varanje i varka. Ajd da nekog drugog prevare... Nego sebe. Prođe im vrijeme. Kao da tak i tak ne bi prošlo.

Kajaznam, stalno mi na pamet padaju neke nove odrednice svrhovitosti digitalnog druženja... Ali jedna uvijek ostaje, i zato mi se čini vjerojatno najvažnijom: to je taj društveni KOREKTIV, ta usporedba koja je ovdje tako izdašna, unatoč svim mogućim obmanama. Čovjek zaista ne treba i ne bi smio živjeti sasvim sam, bez ljudskog kontakta, jer onda sve naše nevolje izgledaju najveće, sva naša prava neosporna, sve naše odluke najbolje moguće...

A ovdje zaista VIDIŠ nešto uistinu bitno: nije tako. I ljudi će uvijek nešto misliti/reći, ali nitko neće zasukati rukave i odživjeti NAŠ život. Sami smo ovdje. Na jedan, rekla bih, BEZAZLENO DOBAR i KORISTAN način.

Neki dan sam ovdje napisala da se na blogu uglavnom okuplja malo teža primitiva... I vjerujem da je tako, jer ja imam puno kolateralnih svijetova, a niti u jednom nisam susrela toliko zatucanosti, nefleksibilnosti, drske lažljivosti i/ili samoobmana kao ovdje. Ali nekak vjerujem u taj korektiv, mislim da svatko od nas ipak primijeti razliku između zlonamjerne objede i utemeljenog kontriranja, i da se ipak malo pozabavimo time. Ja sigurno. I dobro mi je to. Ne da mi se uvijek, neke unaprijed dezavuiram, ali zapravo jako cijenim te frikcijice.

Na primjer, ekipa Duškinih frendova i njihovih vlasnika: nitko nije tako zadrt kao ovdašnji. Iako svatko ovdašnji ima pandana u reali. Meni za oko zapela jedna gđa koja me podsjeća na mai, šeta ostarjelo pseto dotjerana kao za božićni domjenak u firmi u kojoj već odavno ne radi jer je u mirovini, svaku priliku koristi da spomene svog "prijatelja" koji zapravo nije "samo prijatelj", o svemu ima "nepobitno" mišljenje, ali ta mišljenja i nisu tak bedasta i tak ograničena kao ova ovdje.

Dakle, prevedem si ja gospođu i njene besmislice u nešto smisleno: odnedavna u penziji, ne zna što bi sama sa sobom, nemre se naviknuti na manje love, osjeća se nevažnom i ZATO dijeli nepotrebne "mudrosti" u parkiću u koji se većina nas dolazi opustiti uz razigrane cucke. Niš lošega, zapravo, osim što dosađuje. A mogla bih i ja njoj udijeliti jednu mudrost, a ta glasi "Manje zbori, više slušaj, a kad nemaš za reći niš što bi imalo veze sa SADA i OVDJE, onda lijepo šuti i uživaj", ali ne da mi se.

I tak, neke večeri ustanovi ona da ja radim na faksu, a i ona je radila na faksu, sve mi se čini u administraciji, ali možda je i predavala, sumnjam, doduše, jer to bi garant istaknula... Uglavnom, navikla je poštivati profesore. Ja o sebi ne mislim kao o nekoj uglednoj profesorskoj personi, naprotiv, kad mi se nudila prilika da to postanem moja manje idealna ja je odmah rekla "nemaš ti zicflajša za reizbore!" i ja sam zbrisala, ali hebga, sad sam opet stigla na isto mjesto i borim se s inatom i lijenošću da nekak udovoljim minimalnim uvjetima, jer je tak kako jest, da mogu dobit istu plaću bez toga, i bez prestiža, odmah bih se odlučila za to, jer onako kako nisam za vađenje iz dubina i spremanje na isto mjesto, tako nisam za teoretiziranje po priznatim izvorima o praksi koju provodim bez obzira na izvore... Uglavnom, gđa mi više ne soli pamet. Divno! Samo je zanima moja plaća i pokušava mi reći da moram napredovati za bolju mirovinu. Što je točno, istinito i smisleno. A meni se ne da misliti o tome kad sam u parku.

A kad sam spomenula da mi se na blogu zamjerilo što sam psu dala "srpsko ime", parkićem se prolomio smijeh!

Rekla bih da moj lokalni parkić zapraf predstavlja ideal internacionalizma: ima ondje pasa s francuskim, njemačkim, anglo-američkim (tih je većina), talijanskim, dalmoškim (Duje), a evo, uz Dušku, i (valjda) srpskim imenima :-))

evo me.
imam sad još SAAAT vremena mira zato što sam sve odradila šatro s lakoćom:)

imperativ bi trebalo biti zadovoljstvo.

kako si i rekla: naše zadovoljstvo.

Koje je fakat jedinstveno i često skriveno iza obrazaca koji nam se nameću.Mislim da su ljudi koji usklade imperative i zadovoljstva sretni ljudi.Bez obzira na kombinacije koje mogu biti: računi-cjedilo, dostojanstveno starenje-visoki stranac i platforme ili kajaznam kaj.
Vjerujem i da svak osjeti trenutak u kojem mora početi izvlačiti malo više vlastitih zadovoljstava jer je imperativa jebeno puno:)

sad..netko i tu posegne za nametnutim.
Valjda ljudi ne vjeruju u vlastite izbore onoliko koliko im se ugodnima čine već skrojeni.

a sad već polako gubim nit:)))

Mislim da sam za neke misli još premlada :)

ili nespremna.
ili nedovoljno kapacitirana kao i mnogi ovdje:)

sad me malo boli glava a moram na večeru u Trst.

nemoguće je veseliti se večeri (koja će sigurno biti ugodna) nakon ručka.

i kad znaš da te čeka par sati vožnje.

i kad su takve ugodne večere postale imperativ.

:)

Srećom..razvijemo mehanizme pomoću kojih nam je malo veći gušt odrađivati takve imperativčiće.
Kad mi je jako tlaka, ja već dugo zamislim kako bi se npr Mai oduševila da je u tom trenu na mom mjestu.

Blog bi prštao oduševljenjem:)

6 bogatih visokih stranaca i ja na večeri.
:)))

U restoranu koji se otvara samo za nas.

Kasnije vjerojatno čavrljanje uz fini konjak u najboljem hotelu tamo.

a ja bih radije oko 21:00 izvukla 2 šnite pršuta iz frižidera i klafrala na blogu u trenirci.

hah

možda bih otpilila sve to da sam sigurna kako mi ne bi bilo žao nakon par mjeseci odmora:)

a sigurno bi.

idem organizirati klince još malo.
Cmok!