DayWalker

 
Iz Pinte izlazimo u pet popodne i mrak je već totalno pal na Zagreb. Još jedan od razloga zakaj mrzim zimu. Mrak se spusti u pol pet, pa stalno imam osjećaj da je deset navečer. Hodamo Ilicom prema garaži i kod Lovačkog roga nalijećemo na Anju. Probam se nekak sakrit iza Crnog, al prekasno. Anja je jedna od mojih bivših, koja još uvijek vjeruje da je volim, samo mi je trebalo slobode, jer sam nemiran duh. Jebiga kad im nemam srca reć da mi idu na živce, pa izmišljam izgovore: "Čuj Anja (ili ime bilo koje sadašnje), nije do tebe, ja sam kriv, malo se osjećam sputano. Znaš da me (ubacim ime zadnje cure) totalno povrijedila i sad me sve ovo nekak guši." Ona je, naravno, puna razumijevanja, ja obećajem da ću je stalno zvat i tu se fino raziđemo, a televizor je opet samo moj. Anja je jedna od onih koja mi je pomogla shvatit vrijednosti jutarnje kenje.-Booooris, boooookić. Bok Crni.
-Anja, bok.(cmok, cmok)
-Pa di si ti, niš se ne javljaš, na mobitelu ti se javlja sekretarica, doma te nikad nema. Kaj se dešava s tobom?
-Ma imal sam ti sranje u firmi, falila je neka lova iz 10-og mjeseca, pa smo radili po cijele dane. Na kraju se vidlo da je šef krivo knjižil neke račune, pa se izvinjaval. A znaš kak je u dvanaestom. Pun dućan, bliže se praznici, posla ko dreka.
-Joooj, baš mi te žao. Jesi za neku kavicu?
-Sorry, nemrem. Moram Crnom pomoć neke tepihe nosit na čišćenje (kak meni mozak radi, milina jedna). Obećal sam.
-Al daj me onda nazovi, imam ti toliko toga za ispričat. Znaš, bila sam jučer u "dm"-u, išla sam po nekakav peeling. I tu ti ja natrčim na Teu....
Crni je počel kolutat očima, a i meni je odma bilo dost. Zato je na brzinu prekinem, obećam da bum je nazval (idiot pijani), moramo ić, servis za čišćenje dela do 6, a još moramo kod Crnog po tepihe. Cmok, cmok i aj bok. Fala ti bože, koji napor. Da se tak dobro ne ševi, ne bi nikad bil s njom dva mjeseca. To je tak kad mi muški uvijek razmišljamo s doljnjom, a ne s gornjom glavom. Pa si navučemo na vrat ono kaj nam u životu uopće ne treba.
Povratak na Remizu nas obojicu razgali ko da se vraćamo iz vojske. Kaj ćeš, to ti je kvartovska pripadnost. Odlučujemo se za još po jednu pivicu u Luli. Unutra gužva i galama, sto ljudi, i do šanka sam tolko puta rekel "bok" da mi se grlo fakat posušilo. U popodnevnoj smjeni je Krešo, od milja zvani Kreto, što znači da iz zvučnika zavijaju crnci sve u šesnaest. Nemam ja niš protiv crnaca kao rase, tak me to ne jebe, ali mjuza je katastrofa: "mi smo sa istočne strane, mi smo najjači, ubij sve sa zapadne strane, ubij sve pandure a-ha-ha-ha". Užas. I klinci se odvaljuju na to. Di je nestal stari dobri blues, di je nestal soul? Naručujemo dvije Žuje, kad nam se prikrpa Suhi. Suhi je bivši punker, zbrisal od doma u rat, vratil se doma, oženil, dobil cipelu iz vojske. Nije dobil ni penziju. Zato je dobil dijete i papire za rastavu braka. Sad je anarhist, ljut na cijeli svijet. I državu i vladu on nabije na kurac. "Za to sam se boril, pa mogu, kaj se koga tiče?" Radi ko vatrogasac u INI. Suhi je dobil nadimak jer je uvijek suh tj. bez love. Naručujemo mu pivu i on, pun zahvalnosti, odaje dobro čuvanu tajnu koja nikog baš preveč ne zanima, ali je Suhi uvjeren da je to stvar koja će mu promijeniti život.