Nekomu...negdje...

 
 Želim jutros o cvijeću i zvijezdama..o srodnim dušama..jer
NE MOŽEŠ CVIJET TAKNUTI, A DA NEKA ZVIJEZDA NE    ZATREPERI...
NE MOŽEŠ CVIJET ZGAZITI, A DA SE TA ISTA ZVIJEZDA NE UGASI....
 

Oduvijek šetam obalama ovim,
između pijeska i pjene,
plima će izbrisati otiske mojih stopala,
a vjetar će pjenu otpuhati.
Ali, more i obala će ostati.
Zauvijek.

Ja sada imam samo svijet od želja...i njime još lutam..svijet od magle i sna satkan...i brod od stakla kojim plovim ka mirisima koji skrivaju otok i luku...

hm...znači...ne smijem više kositi travu? hm...

Sfinga je progovorila samo jednom i tom prilikom rekla: Zrno pijeska je pustinja, a pustinja je zrno pijeska. A sada zašutimo ponovo.-

Čuh Sfingu, ali ne razumjeh.

Najzad si moja.
Udji sa svojim snom u moj.Ljubav,tuga,bol sada je vrijeme da zaspu.
Noc dolazi nevidljivim koracima
A ti si pored meine,cista i nevina.
Nijedna ljubavi moja ne spava vise u mom snu,
samnom u sjeni nijedna nece putovati vise.
Samo ti nevenu,mjesecino,sunce,
tvoji njezni dlanovi su sirom otvoreni,
tvoje oci su sklopljene kao krila ptice.
Dok te slijedim,noc,vjetar,svijet,zamrsili su moju sudbu.
Bez tebe ne postojim i samo sam tvoj.

Ti si moja mala oaza...u kojoj se mogu odmoriti,osvježiti..opustiti...biti svoja...biti ja...biti bolja...
Ti si moja oaza...ne velika...moja mala oaza iz snova...I ZATO SE ŽELIM STALNO VRAĆATI TEBI..

Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana.