Didžej´ca linkofrikuša!

Kava, čokolada...kava, čokolada... - ponavljala sam u sebi sjetivši se da sam negdje čitala da ponavljanje riječi koje nas podsjećaju na neku nama ugodnu stvar ili događaj može djelovati smirujuće. ...kava, čokolada...kava, čokolada...ležala sam potrbuške na krevetu. Bilo je vruće, ali ne još toliko koliko su obećavali da će uskoro biti. A tek je prošla polovica lipnja. Dijelom je uzrok bila temperatura zraka, a dijelom nervoza koja me je mučila danima. Unutarnja groznica uzrokovana nerješavanjem stvari koje su se gomilale u meni. Nisam imala snage ni pameti nešto poduzeti, da ako mi se već čine nerješive, da im barem malo ublažim negativno djelovanje. To što mi se dešavalo bilo je prestašno za moje, u međuvremenu, izuzetno oslabljeno mentalno zdravlje. Nisam mogla više podnositi tu torturu. Pukla sam. Tako prekrasno vrijeme, a ja sam se zatvorila u sobu i u sebe. Nemam ključ i nemam snagu koja je potrebna da ga okrenem u bravi. Glavi. Suze su mi htjele van, a ja ih nikako nisam mogla pustiti da odu. Zar da me i one napuste? Sebično sam ih zadržavala u sebi branivši im da odu u nepovrat i borila se s velikom, vrućom i gorkom knedlom koja mi se stvarala i rasla u grkljanu i željela mi probiti pluća. Srce mi počinje uznemireno kucati čim se sjetim nekih stvari. Ne moram ih se niti direktno sjetiti. Dovoljno je da me nešto asocira i ja bih momentalno izgubila kontrolu. Drhtanje, ubrzani otkucaji kao da i srce želi nekuda pobjeći i totalni košmar u glavi. Bezizlazni. Meni. Prepijana sam od svih tih svari koje su me zatrpale i guše me svojim teretom, a ja nemam snage baciti ih sa i iz sebe. Najviše bih voljela nestati. Možda ne baš umrijeti. Prevelika sam kukavica da bih si naškodila oduzimanjem života. Više bih voljela da se nekako mogu teleportirati negdje. Neznam gdje. Sve me je mučilo. Dan prije me je totalno shrvao podvig servisera za kompjutor koji su mi uspješno obrisali hard i uništili i ono malo dragih stvari koje su se nalazile na njemu. Kao luda sam lutala bespućima kompjutora bih li negdje naišla na izgubljene memorabilije. Osjećala sam se kao da mi je netko probo srce nožem. Željela sam i umrijeti. Ne samo teleportirati se u neku drugu dimenziju, vrijeme, civilizaciju, kulturu ili kakva već mjerila, bolja, postoje negdje, nego uistinu umrijeti. Ugasiti se. Ishlapiti. Pretoplo je za moje psihičko stanje. Bilo bi mi najugodnije zavući se pod krevet kao žohar i tamo protaboriti do prestanka ljeta. Odspavati ljetni san. Nemati me. Ima jedna začkoljica koja mi prekida to lijepo planiranje ljeta – glad. Prokleta glad i hrana. Kakav bi to bio nestanak da nekoliko puta dnevno moram izlaziti ispod kreveta da bih nešto jela. A hranu treba i nabaviti. A za to je potrebno izaći iz kuće. A vani i u dućanu su ljudi. A neda mi ih se gledat niti komunicirati s njima. Jedino da se prije svoj podvlačenja pod krevet opskrbim odgovarajućom količinom konzervi. Fuj! Kako ih mrzim! Ne konzerve već ove iz servisa. Koji samouvjereni glupani. Sve oni znaju! Vidim! Uče se na budalama poput mene. Bila sam jadna, bijesna, ljuta i očajna. Izgubljena. Shrvana. Nisam tako plakala ne znam otkad. Najdraže su mi ubili. Jedino što sam voljela pogledati i što bi me oraspoložilo ma kako mi bilo teško. Kakav sam ja slabić! A trebala bih im tamo doći i naribati nosove. I nek izvole doći po komp, a ne da sustanarka i ja teglimo ko magarad po ovoj vrućini. Uopće nemam osjećaj da sam u nekakvom gradu na moru. Ej, ljudi, pa ja živim na moru! To sam željela od malena. I evo me, a ja izgubljena u prostoru i vremenu. Zašto mi se prave stvari dešavaju u krivo vrijeme i obratno. Zapravo mi se najčešće dešava ono obratno. Ne baš ni najčešće nego samo to. Slušam radio da budem u kontaktu s vanjskim događajima koliko-toliko, ali program im je totalno bez veze. I još popodne repriziraju jutarnji program. Katastrofa... Tako sam puna jada i gorčine i ne znam na koji način se toga riješiti. A jedva sam nekako bila dovela život u nekakvu nazovi normalu. Imala sam nekakav posao, nema veze što je bio bez veze i na crno, ali prihod od njega i nije bio toliko loš. Mogla sam nekako. Ne baš ono što bih željela, ali barem sam mogla zadovoljiti svoje neke osnovne želje i potrebe. Imala sam svoju sobu koju sam polako uređivala onako kako sam zamislila da bi trebala izgledati. Nema veze što je bila u stanu osobe koja mi je u krvnom srodstvu i koja mi, iako mi je biološka majka, prava majka nikada nije bila. Ne mislim da nije željela, ali nije si ni dala truda da to bude i da ispuni svoju majčinsku zadaću više od one koja nalaže da svoje rođeno nahraniš i stpaš ga na spavanje. Ali djeca nekim čudom rastu. Bit će da je od jela i spavanja. A rastu im i potrebe. I želje. I osobnost. A tada se majčice nađu u nebranom grožđu jer im neznaju pružiti ništa više od sise i kinderbeta. Tada počinju borbe. S malima, slabima i nemoćnima koji žele biti veliki, jaki i moćni, a neke majke si daju truda da se to nikada ne ostvari. Batliću tu temu. Imam tekućih problema za rješavanje. A ne mogu. Sve me je to oslabilo, ne samo psihički, već i fizički...

...finila je i ova priča...

slastice od kave .. evo trenutno se iz Splita preselila u Opatiju
samo pratit prognozu .. da ne bi bilo iznenađenja pred Tuhobićem ;))

jako sam zadovoljan

a ima prasine ispod kreveta? :)