Ručkić krčkić

...sviđalo se to nama ili ne. S pol života u dupetu ne pada nam na pamet preispitivati svoje preferencije u prehrani, mirisima, ili kombinacijama boja koje nas vesele, zar ne? Ali, u ljubavi kao da smo vječni novajlije, stalno bismo nešto učili, kako bolje, kako trajnije, kako uspješnije... Kao da te gradacije uopće postoje. Za ljubav, rekla bih, ne: ona jest; ili nije. Veze su nešto drugo.

Je, znam, uvijek možemo otkriti nešto novo u čemu uživamo (blogu fala da je tako!), možemo se predomisliti pa zavoljeti nešto što nam prije nije pasalo (i na tome blogu fala!), ali u osnovi, sve su to samo sitne varijacije na osnovnu temu. Volimo što volimo, veseli nas ono što volimo, a sve drugo je tlaka. Može proć ako se potrudimo, a ponekad se potrudimo, zbog zdravlja, zbog pritiska okoline, jer nema drugo... Ali to onda ipak nije TO.

U prvom licu, i samo za sebe, mogu reći sljedeće: preporodila sam se onog trena kad sam samoj sebi priznala da imam loš ukus za muškarce! I da su sve moje veze koje su propale, a većina jest, propale zbog mene, a ne zbog neke Njegove neispravljive falinke. JA sam pogrešno birala, JA sam dodjeljivala glavne uloge bez audicije, JA sam fulala ciljeve, JA sam željela voljeti po recepturi premoćne (ali ne nužno mudrije) Većine, na koncu konca, JA nisam voljela osobu, nego svoje predodžbe o ljubavi... kakva bi trebala biti. A ne kakva jest. Za mene.

Ugrubo, mogla bih svoje veze (a to nisu jednomjesečni ševluci a la glavna bloška plesačica, ili "grozni" seksualni "ustupci" koje bi, valjda, trebalo otplaćivati godinama a la glavna bloška pušačica, niti mukotrpno i dugotrajno "građeni" odnosi a la bloška energetska crna rupa, nego uglavnom nešto što bi se stihijski oblikovalo u međusobno uvažavanje i računanje na to da smo si bitni) na one od kojih bih zaživjela u utrobi, a iz nje sve do vrška svake vlasi na glavi, u noktima, zadebljalim petama, i svakoj ponaosob sivoj stanici, a onda bih popizdila od te preosjetljivosti na zaista SVE i SVAŠTA i ne bih to mogla više durati, pa bih Mu rekla, čovječe, naporan si... I na one s dobricama, house-trained perače suđa, pozorne na svaki pomak mojeg body i verbalnog jezika, spremne na skok, doskok i naskok, jako, jako udobne u početku, a na kraju potjerane uz "odjebi u troskocima".

Trebam li reći da sam one iz prve skupine više voljela? Jer jesam. Jer ja volim tako. I takve. Ali ih ne mogu podnijeti. Ovi iz druge skupine, ah, jadni... Bolje bi mi bilo da sam si tražila sustanara. Njima sam bila zahvalna, a redovito bih ih primijetila nakon što bi me oni prvi temeljito iscrpili.

Dakle, to je to: loš ukus. I unatoč varijacijama na temu, dodavanju ili oduzimanju začina, još uvijek je takav i sumnjam da će se promijeniti. Sumnjam da ću ikada održati audiciju i reći, aha, ti si dobar u ulozi ljubavnika, ti si za prevarenog muža, ti si za po doma, ti si za tajnika... Jer, u ovim mojim godinama, jednostavno neću moći privući dovoljno kandidata za takve podjele. Mogu uzeti što se nudi i koristiti najbolje što znam, ili mogu biti na dijeti sve dok ne pregladnim toliko da mi bude dobro to daj što daš ili dok se ne ukaže netko koga zaista, ali zaista mogu voljeti.

Što će biti, ne znam. Voljela bih još nekoga voljeti. I voljela bih ga iz sve snage, najbolje što mogu, makar me dokrajčilo, jer, uostalom, ne čeka me više tak puno, a ni blogznakaj zanosno: starenje, boljetice, manjak važnosti, manjak love, manjak izbora... Hm. Pa, nije baš tako! Imam ja puno toga zbog čega mi je lijepo živjeti: svoju udobnost, slobodu odlučivanja, veselje u svojim ukusima u svim drugim aspektima življenja, od boja šalica nadalje, svoje prijatelje, svoje životinjce, svoje spoznaje i spoznajice od kojih se osjećam živom, pozornom, i samoj sebi najvažnijom.

I to je sad ta razlika u odnosu na ranije: sama SEBI sam najvažnija. I zato me moj loš ukus više nemre odvući u ispočetka zanosno, a kasnije frustrirajuće trošenje. Više biram, iako je izbora manje. Jer niš - i nikoga! - NE MORAM imati.

A voljeti je uvijek moguće, ako to želimo. Jer voljeti smo već davno naučili. Nema veze ako volimo loše po tuđim mjerilima. Ljubav je uvijek za NAS same.

Lijepo bi bilo da nam nisu izmislili "Ljubav".

I filmove :)

Ovako nikad ne znaš jel' voliš ili kaj.

A mora se:)

Za na blog pogotovo.

Za skužit "Ljubav" mi je bilo dosta jednom luudo voljeti.
A onda ubrzo.. lanjski snijeg.
Filmski mi jako bilo valjda.
:)

Draže mi je kad se nekako usklade komotno i zdravo (koliko može bit) opsesivno.
K'o dobra mađarica.

Ljubavi mi da prostite..pun kurac.
Košta.

A ti si opet napisala baš dobar blog.

Hej, bok, božo! Ošla ja ručat, danas radim popodne i tak...

Naravno, sad ću ja jopet biti jalna svima koji misle i/ili postupaju drugačije od mene, zato disclaimer: sam vi uživajte po svom ukusu! Ja vaše ne bih, i čist dobro razmem da vi ne biste moje.

Idem se izvalit malo tak da na poslu djelujem prpošno.

Ako je ovo pitanje upućeno nama blogerima - "S pol života u dupetu ne pada nam na pamet preispitivati svoje preferencije u prehrani, mirisima, ili kombinacijama boja koje nas vesele, zar ne?", odgovor je - Da, pada mi na pamet. I stalno preispitujem nove kombinacije.

He-he, namig! Odoh...

:)

:)
i ja volim mađaricu :)

to je meni ljubav :)

Potpisujem!