superkalifragilisticexpialidocious

Link
ima vas rječitih,tihih i mudrih, bolno iskrenih,suosjećajnih,izgubljenih...
i zavidim vam jer ste ipak skupa jedno društvo kojemu pripadate kakvi god bili ili željeli biti
i blago vama ako je najveći problem "tko je s kim,bio gdje..."ali sad ja koja nisam nikad pripadala nigdje a kamo li k vama ...molim vas jedan ozbiljan odgovor .
potrebna mi je terapija protiv boli za dragu osobu koja je izgubila odraslo dijete prije 2 godine i ne može živjeti,
ona je sad gruda boli kakvu je teško zamisliti ...što se može reći,učiniti da se za milimetar pokrene i napukne stijena boli na njenom srcu ...kad bih mogla preuzeti dio boli da joj bude lakše uzela bih...ovako ne znam što reći ,što učiniti da joj samo malo bude lakše.....

..ajoooj :-(

..tajči..za sve imam recept..ali za to ..ne
žao mi je

ne mogu više ništa smisliti što već nisam rekla,a njoj ništa ne olakšava..

znam slipi

mislim da ne postoje riječi..a ni djela koji
tu bol mogu olakšati

mislim da nema većeg potopa u životu. Lijeka nema, vrijeme će zaliječiti, al izliječiti nikad.

ne postoji riječ,ni ništa,
nije to ničim zaslužila uvijek je bila dobra
a sad ima pakao od života

ako ništa ne pomaže
baci joj kamen na nogu
neka bol nadjača bol

pa stari ,još samo to nisam probala.možda bi djelovalo na trenutak

Moja je mama imala tetu koja je u saobraćajnoj nesreći izgubila odraslog sina. Imala je još troje djece-kćeri, a bila udovica (poslije 2-og svjetskog rata). Nikad naravno nije zaboravila svoga Mirka, ali joj je pomogla briga za kćeri i osjećaj da nije sama, pa imala je njih.

Nema. Budi uz nju.

pa trenutak je sve na što možeš samostalno djelovati
sve ostalo ovisi o drugima a najmanje o tebi

i ova moje ima još 2 kćeri ,ne žive s njom iako je često posjećuju ,a ona kad ostane sama
ili ode pa leži na grobu ili zaspe s tabletama...

to se ne bi smjelo dogoditi ni jednom roditelju ,nije fer

ovo me potreslo

..imam djecu..i ne usudim se ni pomisliti...ma
ne mogu to ni napisati...

Moja je mati prije mene izgubila dvoje djece. Umrli su u dobi od dvije godine. Jedno za drugim, nisu bili blizanci.
Danas, mnogo je godina iza toga, ona smatra da joj je pomoglo čitanje časopisa. Po cijele dane.
Ništa, kaže, ni lijekovi, ni liječnici nisu imali taj efekt.
Treba tražiti sa svijećom dok se osobi ne pogodi ono što joj veći dio vremena drži glavu iznad vode. I treba uvijek tu biti netko da je zgrabi kad glava potone.

da slipi .čak i kad su zločesti neka su samo živi i zdravi

Zao mi je, ne znam.
Dobro je što s tobom o tome razgovara da se ne zatvori sasvim.
Kad umre stara osoba, onda si to nekako objasnimo, to je prirodno, a ovo nije.
Što se može pametnoga reći osobi koja je nekoga tako izgubila.
Koga još ima kome se može posveteti, nešto što će joj odvući pažnju, neki novi život, djeca, unuk, neka aktivnost (planinarenje), što dalje razmišljam više ću se ukopati, jer imam poštovanja za situaciju, ali sam glupa i ne znam.

Jednom je Koka stavila jedan link, ima i prijevod, pronaći ću ga, pa ti prva pogledaj, pa vidi da li je to prikladno za nju.
Eto, ne znam, voljela bih i ja pomoći, kao i ti, a ne znam. Idem iščeprkati link.

Hvala Ruj ,jako želim da se pojavi formula koja bi njoj pomogla,
kad pokušam biti uz nju ,pričati...izmiče mi ,ne javlja se na telefon,ne otvara kad kucam
ne znam jkao do nje ,niti kako je ostaviti samu u tome,

hvala georgi,ja sam joj već predlagala da odemo na razna mjesta,crkve ,svetišta.šetnju šumom,mjesta na koja je voljela ići...
kao da sam vodila praznu ljusku sa sobom,izvana je to ona ,iako mršavija 10 kila,a iznutra praznina...jadna moja...

ja sam ti sve rekao na pvt...

Nemoj se uvrijediti, zbog moje gluposti, ali ja sam našla link do zapisa i tamo imaju 4 linka, zadnji je dugačak ali možda to. Imaju i linkovi iz 8. kata kad ljudi kažu kako je to s one strane. Znam da piše da je klinička smrt u pitanju, a gubitak te žene je trajan. Ti vidi, ovaj zadnji, evo ne znam, jednostavno što bih. Ne znam pomoći.
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=18315&log=484340

da iskra,
vidjela sam da neki ljudi nastave živjeti i u takvim okolnostima,kako nađu snagu ...

hvala ti georgi ,možda je baš to nešto u čemu će pronaći zrnce utjehe

nema terapije za bol ... .sve je uvijek u nama i na nama .. tako i to ..

budi joj oslonac i dalje , probajte naci grupe ljudi koji su prozivjele to ..

oni ce joj biti najblizi koji ce joj moc dat odgovore na ono sto glava vrti cijelo vrijeme ,,,

Vjera je ok.
Pomisao da je preminuli na "boljem mjestu" utješi.
I ona famozna "Da ne možeš izdurati, Bog ti ne bi dao taj križ"

A nekad i okolina "očekuje" da patimo.
To je isto problem.

Takvi bi ljudi trebali započinjati nove živote ako žele proživjeti donekle kvalitetno ostatak života.Inače je besmisleno mučiti se.
To mislim.

tnx black ,bit ću joj oslonac koliko god to bude dopustila
i tražit ću način za pomoći joj dok ne nađem nešto
jer nešto, negdje, mora postojati

istina boža ,vjera da joj je kćer na boljem mjestu bi mogla pomoći,
jer kad pogledaš nije ovaj svijet baš nešto ,svašta nas sve muči dok smo tu ,
ali kad netko ode...čini se da je teško održati vjeru,
ne znam...

Tajo :( sinoć ti nisam odgovorila, jer uvijek promislim...to je bol teška. No, ipak mali savjet...Možda bi bilo dobro da joj onako odvažno kažeš, s puno hrabrosti, da njen sin nije tamo gdje je sretan kad ju vidi koliko pati. Bio bi možda sretniji da ju vidi da nastavlja hoditi kroz život. Ima još dvije kćeri, i njima je užasno teško kad ju vide ovako bespomoćnu, te i zbog njegovih sestara treba se podići jer i one to zaslužuju. Ovako će se i one osjećati nesretne, a to nije dobro. Ponekad nastavljamo živjeti i kad nam uzmu puno toga zbog onih koji nas još uvijek vole i trebaju. Tako joj reci, ali odvažno. Kćerke je trebaju, i svi oni koje ju vole, uključujući i tebe. Ako to ne pomogne, možda potražiti stručnu pomoć psihoterapeuta za tugu i bol. Eto...ti se drži ...

Ona je već dugo u stanju apatije, i treba joj ŠOK terapija. Nešto snažno da ju digne. Vjerovat će odlučnoj osobi, koja neće pokazati sažaljenje / iako osjeća bol njenu/ već će joj ukazati na ono što ona sada zbog snažnih emocija ne vidi...ljude koji su tu, uz nju i vole ju. To sam ja radila s roditeljima djece kad bih primjetila neka odstupanja od uobičajenog. Ljutili su se na mene, ali...ipak su krenuli po pomoć, a to je najvažnije...

Na ovu temu imam jednu istinitu i mislim poučnu priču..... Moj pok. punac je bio neutješan kad je ostao udovac. Kako je živio sam na dosta udaljenom mjestu malo je kontaktirao sa ljudima, hodao bi oko kuće i zaplakao kad god bi ga nešto podsjetilo na pokojnu suprugu. Povjerio mi se jednom, kako mu ne bi bilo nimalo teško uzeti pušku i ubiti se...samo da mu nije ' djeci nanijeti sramotu' ... No, vrijeme je ubrzo sustiglo i njega. Srce koje je već preživjelo jedan infarkt naočigled je slabilo i on inteligentan kakav je bio mogao je prilično točno procijeniti koliko malo života mu je ostalo. Kad je shvatio da je to bilo to, odjednom mu je postalo žao umrijeti. Odjednom se divio svakom detalju iz svoje okoline, ptici, vjetru, stablu..... i reče mi kad sam ga posljednji put vozio u bolnicu, dok smo napuštali 'njegovo brdo'....... Kako li sam se čudio pok. stricu kad je pred smrt jedino želio sjesti na kamen pred našim Laništem i duugo gledati na Selište (dolinu ispod), a ja sad imam baš takvu želju..... (meni je i danas žao što nisam zaustavio auto i pomogao mu svratiti do Laništa..... )

Trebamo biti svjesni toga da ovaj život što nam se dogodio je jedan jedinstven i neponovljiv. Što god bilo 'sa onu stranu' biti će nešto (ili ništa) ali sasvim drugačije..... i prilično je izvjesno da nam se do kraja vremena takvo nešto neće ponovo dogoditi..... i da ćemo imati puuuno vremena žaliti za svim propuštenim.

mogu pokušati purpurna ,hvala ti ,
samo ne znam hoću li moći biti tako odlučna ,
kad je vidim nemam snage proturječiti znajući kroz šta je prošla i još prolazi ..
ali pokušat ću ,moram

možda joj dam da pročita ovo što si napisao sponz,
samo dok smislim kako jer ne smije znati da sam vam pričala o njoj
hvala za ovu zanimljivu priču ,možda joj da jedan drugačiji način gledanja na život...

Volio bih da mogu pomoći...... no i sam znam reći : Svakoga se može prežalitiu, ali rana koju roditelj dobije gubitkom djeteta ne zacjeljuje. Moji mama i tata su izgubili jednogodišnjeg sinčića (zato sam se ja rodio)........ Rijetko su ga spomenuli,naučili su živjeti sa tim.... no u tim rijetkim prigodama bih postao svjesten kako ta tuga ne blijedi.
Možda sam zato još kao mali čuo za ovu pričicu: ....
Majka je izgubila djetešce i bila neutješna. Godine su prolazile a ona je stalno plakala. Dok jednom u snu nije vidjela svoje dijete koje joj se obratilo riječima: ' Majko zašto mi to radiš? Ovdje ima puno djece i svi se lijepo igraju, samo ja ne mogu jer sam stalno mokar od tvojih suza...' Prema priči, poslije tog sna žena je pronašla mir.....