Ručkić krčkić

"ako ti nikad nitko vego nije rekao da si kao žena ogavna, ja ću iskoristit priiku sad!"



Reče mai, dabogda nas sve mai shvatila!

Ovak, bakice moje, vršnjakinje moje: VI SAME SEBE NE VOLITE! A što je najgore, ne volite se zato jer same sebe ne poznajete. Vas iz zrcala još uvijek gleda neka 30-godišnjakinja, a mislima vam vršlja adolescentica. Sve ono što ste odradile u međuvremenu, između tih odraza i svojeg stvarnog stanja tijela, ako već ne duha, to zanemarujete, to vas ne usrećuje, ne ponosite se i ne priznajete si, niš od toga, ni pogreške, ali ni uspjehe.

A glečte, svaka od nas se itekako ima čime ponositi: sve smo preživjele, ako niš drugo. Nije to tak jednostavno kao što se čini, a milenijima to nikome nije uspijevalo do ove naše dobi. No, nije samo to izvor naše (potencijalne, zanijekane, neosviještene...) gordosti: mi smo samostalne, zarađujemo, brinemo o sebi, ne samo o sebi, o drugima, mi smo radoznale, mi smo hrabre, mi smo optimistične, mi bismo još, jer možemo još. TO je najvažnije: da možemo još.

A to što je život na nama ostavio traga, što su nas u borbama ranili, što nismo uspjele ispeglati sve ožiljke, što još uvijek doživljavamo stare strahove, čak i kad nema opasnosti - to je prirodno. To je lijepo. Od toga smo JOŠ LJEPŠE. Ovakve, sadašnje. To su naše recke; naše ratne pobjede. Naši ordeni.

Odgledala sam jučer The Piano, koji mi se nije svidio ni prvi put. Svejedno, upečatljiv je to filmek. Ne tak dobar kak se pričalo, glavna atrakcija su mu egzotični pejzaži i zaista izvrsna kamera, ali baš se nekak uklapa u ovo o čemu danas pričamo, iako, znam, vi ne znate da mi o tome pričamo, vi mislite da pričamo o pičkama. Zaboga, pa uvijek pričamo o pičkama!

Ukratko, priča: Ada je zanijemila sa 6 godina, nitko, pa ni ona sama, ne zna zašto. Sad je nijema i ima kćer, izvanbračnu. Otac je uda za nekoga u Novom Zelandu. Onda odlazi, tegleći sa sobom svoj glasovir. Iskrcaju je po nevremenu na pustu pješčanu plažu, a kad muž dođe po nju, nema dovoljno nosača, ali ni volje, da ponesu njen glasovir. On ostane na plaži. Ada zamoli bijelca koji je organizirao nosače da je odvede do glasovira, ovaj nevoljko pristane, ona si odsvira do sumraka i rezignirano se vrati doma. Međutim, ovaj skuži koliko joj je glasovir bitan i zato njenom suprugu ponudi neku zemlju (ovaj je pravi neseljenik, sakupljač zemljišta) kao fol u zamjenu za glasovir i poduku. On i Ada se spetljaju. Adu peče savjest, pokušava se poševiti s mužem, pokušava ga podučiti erotici, ali ne ide, ovaj se boji golotinje, on bi to mehanički, i niš od toga: Ada se ipak zaljubi u konkurenciju, koja joj, zato jer ju zaista kuži i voli, vrati glasovir, odustane od satova ("Od tebe čine kurvu, a od mene nekoga tko mi se gadi") i odluči odseliti. Prije nego što ode, Ada osakati svoj dragocjeni glasovir, izvadi jednu tipku i na njoj napiše da ga voli, ali muž je ukeba i odreže joj kažiprst desne ruke, tako da nikad više ne može svirati. Svejedno, i muž napokon skuži da nema vajde od osakaćene žene koja ga ne može voljeti i prepusti je ljubavniku. Koji opet tegli njen glasovir. Ada ga odluči baciti u more i zamalo se utopi, što namjerno, što slučajno, dok su ga bacali. Ali preživi. Ljubavnik joj izradi protezu za prst, tako da i dalje može svirati, ali malo-pomalo, Ada počinje govoriti i vlasitim glasom.

I, vidite, tako i ja ovdje svojim glasom zadnjih dvije-tri godine uglavnom šutim: jer, štaš govorit kad nitko ne čuje; niti shvaća. Šutiš. Svojim glasom.

A govorim vam kao muškarac. Govorim vam koliko ste bezvrijedne iz njihove perspektive, koliko su vaše nožice, debele ili mršave, vaše sise, velike ili male, bezvrijedne muškarcu koji ne može, ne želi, ne smatra potrebnim shvatiti što je VAMA važno. TKO STE VI UOPĆE.

I nadam se da ćete jednom, što prije, dok ste još žive, dok još možete, shvatiti koliko su vam TAKVI nepotrebni.

I zaista navijam za sve nas da naiđemo na one druge, one drugačije, i progovorimo svojim glasom, jer nas netko zaista sluša, i zaista čuje. Ili ih sve skupa pošaljemo u pičku sa slike i popričamo same sa sobom.

Meni je film jako dobar.
Odnos Ade i Keitela ( lika koji ga tumači) fenomrnalan.
Ta njegova fizička ružnoća, sirovost s jedne strane a s druge strane ona blijeda, s onom kapicom, nesretna umjetnička dušica.
Sudar dvaju svijetova.
Spoj nespojivog.
Jebeš pičku i kurac !

Mda, ovco, je, zato film i jest postao tako jako popularan. A zapravo je klišej na klišeju, što i nije loše, ja sam mislila da je loše zato jer sam uglavnom živjela okružena ljudima kojima bukvalnost nije svojstvena. Kratki prijevod poante filma: tko zna i želi slušati, može čuti nešto prelijepo. A stvaratelj prelijepog ne trati prelijepost na gluhonje, koji bi ju tretirali kao "božjeg stvora a la kućni ljubimac".

Evo, gledam sad, onaj bedak iznad mene posta nešto što bi, valjda, trebalo ić mene, jučer onaj drugi bedak, ekspert za lijepljenje tekstova, šizi jer ga ignoriram, a onda obojica osjete silnu potrebu da me osakate, da me umanje, da me svedu na svoju mjeru. TAKVIMA se vi, drage moje starice, dodvoravate. Sram vas bilo!

HALELUJA!

Nadam se samo da niste TAKVE sinove odgojile, a da vam kćeri ne nalikuju (usput, Adu oda njena vlastita kći, koja se poistovjeti s "muškim glasom" iz priče).

Ma je klišej.
Ali meni je i mala Anna u tom filmu super.
I gluma.
I ta mračna tužna atmosfera, kad god pomislim na film sjećam se vlage, blata, kiše, oblaka.
I onda Adinog zadnjeg osmijeha :)
Jebat ga, meni dobro odglumljen klišej.

TAKVI vas rezuckaju na sisu, pičku, gležanj ili picinu dlaku. A vi klimate i onda se još i same srežete. Njima, debelim prascima, nesposobnjakovićima u nezasluženim mirovinama, pivskim mješinama, grebatorima, maminim sinekima s nosom u vlastitim šupcima... Sram vas bilo!!!

""I nadam se da ćete jednom, što prije, dok ste još žive, dok još možete, shvatiti koliko su vam TAKVI nepotrebni.

I zaista navijam za sve nas da naiđemo na one druge, one drugačije, i progovorimo svojim glasom, jer nas netko zaista sluša, i zaista čuje. Ili ih sve skupa pošaljemo u pičku sa slike i popričamo same sa sobom.""

ja se još uvijek nadam

hallelujah :)

Gel, u nadi je samo dio spasa; ali VAŽAN dio :-)) Aleluja!

meni je to fenomenalan film.

onak, baš baš ženski.

Ma, zapraf, je. A ja sam ženski, feministički i intelektualni snob. Ja bih da je još bolji :-))

istina je TAKVI su nam nepotrebni, ali ponekad dobro dođu ;)))

jer, drugačijih nisam u pol stoljeća upoznala.

Noćas sam zbog njega sanjala svojeg muža. Ne bum prepričavala san, ali kroz taj san sam skužila - i dobrim dijelom si oprostila - tu krivicu koju snosi nada u kombinaciji s neiskustvom. Jer, sa svakim muškarcem se zaista nadaš da je taj koji čuje, koji sluša, koji shvaća... I nemaš načina provjeriti je li zaista ili nije, sve dok se neraskidivo ne povežeš s njim.

da sam čekala onog koji mi "treba", bila bih usidjelica s junfom

i onda bi to opet bio problem.

u tom slučaju, moj

jer nisam na vrijeme shvatila da onakav kakav mi "treba" jednostavno ne postoji.

U tom aspektu je film zaista izvrstan: Sam Neill je DOBAR čovjek; dobar muškarac. Samo je takav kakav jest, proizvod svojeg doba, konvencija tog doba, malo tupast. A dobar ko kruh. I svejedno ju osakati! Baš ZATO.

eh, sad ti bi da je bolji

mislim da je savršen, obzirom da ga je režirao muškarac

(nisam provjeravala seksualnu orjentaciju ;))

Postoji, Ane, ali nije idealan. I tu je film odličan: Harvey Keitel, tj. njegov lik, je sirovina, nepismena primitivčina. Ja sam našla čak DVOJICU TAKVIH, jel ti to moš bilivat, ali bili su, uhhh... Teška kategorija. (Obojica s doktoratom, da se razmemo s onima koji niš drugo ne razmeju!)

Redateljica je ŽENA, Ane, Jane Campion.

Znate zakaj se nije udala sestra moje bake?

Evo, sad čitam, navodno je heteroseksualna.

ja se zaista, vego ne sjećam da me je ijedan muškarac (familiju ne računam volio.

voljeli su moje međunožje. dok su voljeli.

tako će, ako će i svaki sljedeći.

i uopće se, decenijama već, ne zanosim da bi me ijedan volio. jednostavno, to nije moguće.

Na njivi joj bilo vruće pa je zarolala one duge čarape do gležnjeva.

Rec', Božo...

Navodno je tad obećani ženik odustao.
Preliberalna mu bila.

uff..koji gaf

fala vego :)

zato valjda i je film tak dobar :)

Sevap, božo, i za nju, i za njega! Šteta samo što djece nije bilo...

Pazi..prije manje od 100 godina.

:)))

ili je pre žalosno ?

preliberalna s čarapama do gležnja

:)

Pa si ti sad misli koliko smo mogli napredovati za 100 godina.

Meni ne smeta kad mi ljudi kroje mjeru.
neizbježno je to.Krojim i ja drugima.
Ali si nekako mislim da je to primarno njihov problem.Kao što je moj.

Povremeno i zaglavimo s krojačima.
Tad postane naš problem:)

napredovala je samo tehnologija.

to je puno lakše usavršiti.

Al onda zarolam čarape dok ne popizde.
I kidnem.

meni smeta krojenje

ide mi na živce

I srvarno bih voljela znati kakva osoba bih bila da ne moram bit žensko.

ja ne krojim.

ako mi se nenamjerno zalomi, volim da me se upozori da krojim.

bila bi misliš drugačija ?

u kojem bi segmentu svog života bila drugačija ?

:)
Snažna je tvoja osobnost.Ziher krojiš.

Glečte, cure, svijet se sastoji od prosječnih ljudi, i zato vam ja vjerujem u donekle nasilnu senzibilizaciju, kao npr. da ljude tamne kože nije OK nazivati "crnjama", ili da striček koji daje lizalicu tvojoj kćeri može biti pedofil. Prosječni ljudi to uopće ne kuže, ni kako, ni zašto, ali reagiraju KOREKTNO. I život zaista postaje lakši.

Ne znam.
Ali znam da sam se jako prilagođavala društvu i ulozi žene.
Ono..trudila se.

Negdje do petnaeste sam bila ONO.

ja mislim da bih bila ista.

ne steže me baš puno

I meni je ok.
Ali nisam više ziher da li je ok zato kaj sam se navikla.

:)

ako da, božo, ziher je nenamjerno, nepretenciozno

Ane, prvo si samoj sebi skrojila. I sad bi bilo lakše reći da su te svi drugi skrojili, ali bit je u tome da si ti pogledala masu krojeva i onda se skrojila po jednom, u nadi da je bezvremen i da će ti služiti dok si živa. Ne mora to biti tako, moda se mijenja, mijenjaju se tijela, mijenja se naš ukus. Zar ti je zaista još uvijek bitno imati oko sebe pičkoljupce? Ili bi ih možda mogla odbaciti i okušati sreću s drugima/drugačijima? Nisi li možda samu sebe uvjerila u prevažnost vlastite pičke i tako si otfikarila sve druge dijelove tijela i duha?

Pičkoljupci su linija manjeg otpora.

Plus bude i ugodno :)

pa, moguće je i to.

navika.

jer, ako nešto krucijalno ne možeš mijenjati, prilagodba je izbor

Uloge... One postoje sve dok pristajemo na njih. Je, je, je, i ja sam pristajala, i ja još uvijek na neke pristajem. Ali, unutar te uloge postoji INTERPRETACIJA, i ZATO su neki glumci bolji od drugih; i još uvijek GLUMCI. Zakaj svi žele biti GLUMCI? A tak je teško, tak je zahtjevno, i tak je odlično biti jednostavno OSOBA. Ja-osoba.

vego, ma ok je da sam sebe skrojila :)

mislila sam da se božino krojenje odnosi na krojenje drugima

Skrojiš sebe i onda kroj prilagođavaš ili ne.
Dakle-krojiš i njih.Ili ne.

Fizički
Ovako
Onako

i već sam milion puta rekla dami nije važno imati uza se pičkoljupce, ali ponekad mi je ok i što veli boža, ugodno je :)

Meni nekad bude grozno žao što neke muškarce u startu diskvalificiram zbog izgleda.

ništa u svom kroju drastično ne mijenjam, božo.

opustim ili stegnem malo koji šav.

tek toliko da se ugodno osjećam.

Viš, još jedna stvar koja me se u filmu dojmila jest lakoća s kojom Ada prihvaća neumitnosti: tu svoju udaju, način života, sredinu... Uopće se ne buni, ali žestoko se zalaže za tu jednu jedinu stvarcu koja je zaista njena, taj glasovir. Cure, imate li vi tu neku svoju stvarcu? Zaista svoju?

Mislim da je to najbitnije pitanje.

Ako nemate, pa onda je svejedno, pička, sise, noge, dlaka...

kajjaznam.

meni nije žao.

i oni mene diskvalificiraju zbog raznih razloga.

Hah.
Pravo da mislim kaj mislim.
I da to velim.

između ostalog i zbog spuštenih čarapa do gležnja.

fuj

Život bez važnosti, bez prioriteta, zaista je lakši. I ja volim lako. Ali, jebga, nekak mi je lakše borit se za svoje prioritete nego si ubijati spoznaju da postoje.

Cure, mi se bojimo GNJEVA koji bi nas obuzeo kad bismo (si) priznale što nas sve osakaćuje, onemogućava i reducira!

:)

pravo da mislim i živim po svom

i za to bum uvijek zijala

Bojimo se OČAJA koji bi nas obuzeo kad bismo (si) priznale da NE MORA biti tako i da nije svugdje, da nije svima i da nije uvijek tako.

Ti bi sam Pandorinu kutiju otvarala.

Sad.

nije, vego da si ne priznajemo, nego upravozbog straha od gnjeva, odložimo to na stranu :)

Ja sam uistinu BIJESNA što me moje ja osuđuje na tako skromno društvo, na takvu usamljenost u kojoj živim, na tako rijetke užitke. Od toga postajem bipolarna, jer kad se ukaže neki pravi užitak, ja doslovce pošizim, a na tupost sam oguglala i zapraf me više veseli iskreni očaj, jer onda bar znam da sam živa, da sam svoja, i da sam ja.

nije loše otvorit pandorinu kutuju ponekad :)

A imam savršeno tijelo, svršavam kao machine gun, ne trebam čak ni dodire, sama erotizacija je dovoljna... I ja se toga ODREKNEM jer me vodi u tupost, u redukciju, u ropstvo užitku, podjednako apsurdnom robovanju cigaretama, samo skuplje, jer me košta cijelog života, svakog postupka.

Prije skoro 10 godina sam ti rekla da je bolje bit žensko bez noge nego pametno žensko.
Još uvijek.

zanimljivo je da nezadovoljstvo iskazuju uglavnom usamljeni
oni drugi
ili podnose isto
ili se snalaze potragom za boljim

Jer je protuprirodno svodit sebe na nečiju mjeru.
U ime nečega.
Kužiti da to činiš je grozno.Sigurna sam.

bitno je samo jel ta ovisnost tebi vrijedna.

Zato su zatucane sredine zapravo ok.
Nema majci mislit.

Perce, ti si onaj drugi, kakvog mi ne trebamo: dobar ko kruh, ali sa sjekirom na gotovs. Odjebi.

a košta sve.

bogatstvo treba koristiti, trošiti

Ane, niti jedna ovisnost nikome nikad nije vrijedna. To je definicija ovisnosti: apsurdno moranje. Izbori, eeeee, to je neš sasvim drugoga - ONI vrijede!

shvaćam
lijep pozdrav

jer, kažu da se tako oplođuje

Cure, odite van na sunce.
Dan je divan.

Sad me pero podsjetio... Poglečte samo ovaj blog: prepun ovisnika! I to ovisnika "daj što daš", ovisnika o metadonu, jer si pravi šut više ne mogu priskrbiti. To silno odobravanje koje im treba, to solidariziranje, ti "vanjski neprijatelji" koji ih osmišljavaju... Jel se to vama čini kao nešto vrijedno, nešto čemu treba podrediti svoje prioritete?

nisam ovisnost spomenula u njenom apsolutnom, pravom značenju, već više kao apstrakcju, asocijacju osjećaja ugode u spomenutom kontekstu

Vegs, crna si danas.

A blog kao cjelina je bizaran.
Dijelom i zbog nas :)

Svoditi sebe na tuđu mjeru zbog ideala koji i sama dijeliš ima puno smisla. Besmisao nastupi kad ideal zaboraviš. Npr., i ja sam se šminkala i dotjerivala dok sam mislila da ću tak lakše privući populaciju u kojoj bi mogao biti i neki idealni muškarac. I mislim da sam bila u pravu, da su moje nenašminkane i namjerno odbojne prijateljice feministice same sebi srezale grane i odmah se svele na mušku bokčiju koja je jednako gluha kao i svi oni pičkoljupci koji su poharačili mojim vremenom i tijelom, s tom razlikom da je meni ostajalo nešto više nade, a možda i sasvim tjelesnog užitka.

Naprotiv, božo. Danas sam dovoljno optimistična da nekaj velim čak i ako nema nikoga tko bi poslušao, čuo i shvatio. Treba za to snage! :-))

Meni su počeli ići na živce.
Komplimenti i to.

Jer ne vide mene.
:) niti me žele upoznati.

kod mene oblačno.

moram završit ručak.

cmox vam.

A ni ja njih.

Tako furamo te svoje prezentacije sebe okolo i bzvz je.

Božo, svaki naš postupak ima neku posljedicu i zapravo je uvijek izbor, bile mi toga svjesne ili ne. Tvoji izbori, tvoja pojava ljudima govore koliku distancu želiš i u kojoj kategoriji se osjećaš ugodno. Ti si još uvijek u životnoj dobi kad tuđe razumijevanje tih signala može imati presudnu ulogu na to kako živiš iz dana u dan i zato te ne osuđujem, ali ti od srca želim da dođeš do faze kad to ne bude toliko bitno, a da sad ZNAŠ zašto je bitno i da, zapravo, i nije tvoje: da je jednostavno uniforma po kojoj razlikujemo bolničare od liječnika.

Jer je zlatni šut ograničen.
Vremenski.
Mislim.

I mislim da ljudi još moraju osmisliti svoje preduge živote.

Morala bih i ja kuhati. Viš, onaj bedak odozgo mi je dao ideju, fakat imam vratinu, sad ću je u šlauf s krumprima i povrćem i začinima, a mislila sam sekeli, koji mi se zapraf ne jede, ali ničeg boljeg se nisam sjetila. Naravoučenije: pametan može učiti i od budale, a budala ne uči, točka.

Jer je nemoguće imati isti šut sa dvadeset, četrdeset, šezdeset i osamdeset godina.
A to se fura.

Mene su sinoć razgalile konobarice kakve nisam vidjela godinama.
Lokalne žene u uniformama.Zdepaste, šepave..obične.Tetke nečije.Strine.Susjede.Bake.
I super mi ih bilo vidjeti.

A ja sam imala prekrasnu malu crnu haljinu u kojoj sam se osjećala kao sirena.
Osuđena na damski korak :)
Odlazak na wc misija.jbt.

I tak.
Fora je sve to.
Zapravo.

Dobar dan.
Imam potrebu dodati jedino da je autor glazbe u ovom filmu Michael Nyman. I da je to do danas jedan od najizvođenijih soundtrackova svih vremena.

A svaki put kad se na ovom blogu rasrdim, ja se razveselim jer se podsjetim kak dođem kad sam u mirnijem razdoblju, Povijest me naučila da se ovamo NE DOLAZI s problemima. Pa se veselim kad me blog rasrdi. I prisjetim se kak je većina rasprava u maniri jedne od scena iz ovog filma: kad H. Keitela domoroci na Novom Zelandu zajebavaju da dugo nije.

:)