Ručkić krčkić

I tak, jučer ja malo prilegnem popodne, zaćorim, i kaj sanjam? Ofucane stare pice! Užas!!!

I mislim si, kaj to meni treba? Zaključim, ne treba. Jutros oproštajno pogledam blog, ne ugledam niš što bi me veselilo, deaktiviram profile, znajući da ne znam lozinku napamet i da nigdje nije zapisana, a da email adresa s koje sam ih otvorila više ne postoji. Tako, to je to, gordo si mislim. Maknem Iskricu i iz favorita u pregledniku. Pobrojim sve što mogu raditi ako ne buljim ovamo. Zaključim: izvrsno!

Odem s Duškom van, putem si mislim, tak treba, bravo ja, predugo sam ovdje, taj blog je čista crna rupa, bacaš, bacaš u nju, a niš se ne vraća, nikakva svjetlost, nikakva radost, sve neki gnusni osjećaji, gnusne spodobe, primitiva koju u reali ne bih trpjela ni tri minute, pa jel to neka relaksacija, jel to nešto što si želim, jock majci, nedomiblog da postanem stara ofucana pica koja ovdje abecednim redom prebire po davnim uspomenama, a pitajbloga jesu li uopće uspomene, vjerojatnije neispunjene fantazije, da ovdje uslikavam svoju demenciju, ono, netko veli noge, ja uslikam osušene nogice, netko drugi veli pica, ja uslikam proćelavu picu, i sva sam si važna i "vitalna", jel'te... Ne.

U parkiću zapodjenem razgovor s jednom simpatičnom ženom, slikarica, slično živimo, pesi nam se lijepo igraju, i mislim si, evo, ovo propuštam jer mi taj vražji blog daje iluziju nekog druženja, nekakve komunikacije, a kaj fali ovome, nije duboko, ali nije ni plitko, a svakako nije vulgarno, ružno ili uvredljivo.

Okuražena, ne pripaljujem ni cigaretu. Detox time! Mislim si ja...

Na povratku doma počnem brinuti: nemam ja gdje drugdje iskrcati svoje necenzurirane misli! Što ću kad radim neki dozlaboga udavni prijevod pa mi dođe hračkati po autorima, koga ću nazvati, koga se usuđujem opteretiti takvim bezvezarijama? Pa svi oni mailovi koje sam slala prijateljima dok nisam imala Iskricu, dok sam pisala priče, romane i pjesme, tek toliko da to netko vidi, da izađu iz mene, unaprijed bih ih oslobodila obaveze stvarnog čitanja, a kamoli odgovora, a svejedno me pekla savjest... Jer to je bilo zaista sebično; i zaista samo zbog i za mene. S druge strane, kad sam zadnji put nekog nazvala bez neke utilitarne nakane? Ili poslala mail, onak, čist bezveze...?

Pa si mislim, OK, ako mi bude jako, jako, jako teško, otvorit ću novi profil. Tak i tak sam se previše vezala uz ovaj, uz tu vegu koja je postala tako predvidljiv, tako plošni odraz mene, kao da se stalno selfam iz istog profila, na istome mjestu, pod istim osvjetljenjem. Znam, skužit će me, ali ne odmah; možda se stignem malo odmoriti od nje. I možda mi opet sve ovo ovdje postane malo živopisnije, malo zanimljivije, malo korisnije i veselije.

I tak otvorim blog, tek toliko da se uvjerim da je ovdje isto sranje kakvo je bilo i u 7 ujutro, i zaista jest, ali mene u gornjem lijevom uglu čeka moj nick i zapamćena lozinka. Pa kliknem. I jopet sam tu.

E hebga...

ma nije ovdje loše

otprilike kao u tramvaju na povratku s posla

slični ljudi, slične priče, ali meni je tu zanimljivije jer mislim da smo tu otvoreniji nego bi bili u tramvaju. U tramvaju bi se pozivali na onu, joj a kaj će ljudi reči.

Ma, krel, ipak je ovdje malo osobnije nego u tramvaju. Kad mi u tramvaju netko zasmrdi, odmaknem se i ne zamjerim, a ovdje fakat imam potrebu nekima nagurati hexoral u gubicu. Kaj mi to treba? To su im roditelji trebali učiniti, a ne ja.

A zakaj ljudi shvaćaju osobno ako netko nešto općenito napiše, ja nisam niti skužio da su ono pice od Anerak, 50 NIJANSI SIVE PICE...:)) Vi dobro pišete na blogu, samo ste svi Vi previše intimni ovdje, ne kužim ja to? :)) Na OKCupidu gdje ima 200.000 članova online, veća je i konkurencija pa se moraš više potruditi...:))

Ali, nije sad ni bitno kakvi su ti drugi: bitnije je kakva sam ja kao vega. A ja sam raspolućena, jer ovamo istresem zapraf većinu svojeg toksiciteta, jednostavno zato jer se drugo od mene ovdje ni očekuje. Istina je da time pošteđujem ljude u reali, ali je također istina da ih tako i potcjenjujem: jer, mogli bi to oni izdržati. A ako ne bi mogli, bilo bi mi bolje da ih se riješim, zar ne?

Ovo ovdje je ILUZIJA, koja, nažalost, može poklopati i neke bitne dijelove naših opipljivih života.

*ni NE očekuje

Ne znam, svako ima svoje motive, zanimljivo kako je ovaj virtualni svijet sličan stvarnome, žene su opakije, dečki se šale sexy šalama...nisam s nikim intiman ovdje, pa me briga ko šta piše, to je zadnja linija obrane da pustim da mi netko švrlja po privatnom životu, tuđi privatni životi me u pravilu ne zanimaju...A Vi dobro pišete, onaj tekst o Filmu Piano me se dojmio, zanimljiv Film :))

:)

Ti si moja bebica.