Ručkić krčkić

Zapravo, samo to me zanima. Sve ostalo... a hebga, mora me zanimati jer mi nekaj ovisi o tome, ali me zapravo ne zanima. Živim svoj život kao da sam u trudovima, malo urlam od boli, a onda me preplavi milina olakšanja, a kad prođe jedan ciklus - blaženstvo! I onda opet sve ispočetka.

Prevodim udave, kojima moram odati priznanje, hebga, po meni, ja bih sve ili bar većinu drugačije, ali ovo pali, ovo njihovo šljaka, pa i mene hrani, i štaš sad, prevodiš, i to je doprinos, ali je ubibože dosadno, tak da svaki čas malo zabušnem, i tak, maloprije, mislim si ja, idem srediti slike iz parkića. I sredim ih. I stavim neke na Facebook. I odem otvoriti prozor u kupaonici. I u zrcalu ugledam svoju facu, nasmiješenu od uha do uha. A nisam ni znala...

A danas je godišnjica moje nesretne udadbe i godišnjica smrti moje nesretne majke. Uopće se nisam sjetila! I drago mi je zbog toga. Bili su, prošli su, nema ih više. Mene ima. I još imam osmijehe!

I još imam ovo prljavo zabačeno digitalno mjestašce da nekome, bilo kome, priopćim svoj osmijeh, jer to je lijepo.

Kužite li vi koliko sam ja vama lijepoga davala svih ovih godina?

Kužite li vi koliko često ste to sami unakazili, jer vam ide na živce tuđi osmijeh kad ga ne možete uzvratiti?

Sad se više ne smiješim, nego se cerekam, sjetila sam se svojeg nedavnog zapisa, koji je isto krenuo nasmiješen, onaj kako volim doći doma, ona slika moje sobe s Duškom koja me čeka, to moje zadovoljstvo u domu koji je poput mene, pomalo derutan, ali iživljen, raskomoćen, sveden na pravu mjeru, bez obzira na nekadašnje potencijale, jer sad je ovo i ovako sasvim OK; a neki drugi, neki budući, neki potencijalni, ti nek rade što hoće. Kasnije. Bez mene. (Heh, opet me ponijelo! I opet se smiješim.) No, da se cereknem, reakcije: slike skorojevićkog neukusa po puno većoj cijeni od meni dosežne. Pa, mašala, neka... Nadam se da i to nekome izmami osmijeh.

A ranije, u pripremnoj fazi za patničko prevođenje, od srca sam se ovdje nasmijala (valjda sam danas zbilja dobre volje): veli pašće da otkud joj vremena tražiti rezervne lavere, da trebaš ti to tražiti, kad bi stigla... tak nekak, otprilike, ne da mi se tražit pa keljit. Mili moji, puknula sam od smijeha! Pa da prepolovi svoje iskričarenje, ne samo što bi našla dva stalna i tri rezervna koje bi mogla alternirati tijekom 5 radnih dana, nego bi imala i slobodni vikend za regrutiranje prinova! Samo kaj nju to ne zanima, veli ona...

Pa, OK je to. Mislim da nas treba zanimati samo ono što nam izmami nesvijesni osmijeh. I da je to čist dovoljno.

I sad se opet cerekam... Prijavi, naravno :-))

Nego, skoknuh kupiti cigarete, i mislim si, ne pali meni to kupovanje kutiju po kutiju, uvijek spušim onoliko koliko mi se puši, a bezveze si dodam gnjavažu odlaska do kioska. Pa kupim šteku. A ono neko novo pakovanje i novi filter, pa tako i novi okus. Ne tak dobar kao stari. Hmmmm. Mogla bih ja vratiti ostatak ako mi se baš ne sviđa. Mogla bih i prestati ako mi se baš ni jedan brand ne sviđa. Jel'da?

Na povratku me ubusijani prodavačica iz butika čija vlasnica vjeruje u presretanje potencijalnih kupaca na cesti, zbog čega je od mene spušila bar pet somova kuna, jer meni je to odvratno, to mi je OK na placu, ali ne dok se umorna vučem doma... Prodavačica je simpa, popričamo si mi bez obzira na novčane transakcije, drži u ruci neke krpe i vabi me. Velim joj ja, ne očekujte više prometa od mene, pa kak, pa zakaj, pita ona, pa zato jer sam lani pobacala desetke tisućica u krpama i niti jedna mi ne fali, eto, zato, sad kupujem kad se ono što imam podrapa, a možda ni onda, jer mi baš onda bude najudobnije. A jebiga, veli ona. Baš tak, velim ja. I srdačno se osmijehnemo.

Zakaj je ona dolje sad popizdila???

Aha, zato jer sam uočila njezinu proturječnost, a ona si je odmah prvela da osuđujem njenu glupost i moralni lik. Za koje mi se fućka, jer mi se od njih ne pojavljuje osmijeh, iako znaju izvući cerek, pa i, kao što rekoh, glasni smijeh. A treba to čovjeku, taj smijeh iz trbuha, objašnjen kod Pinkole Estes, taj je bezazlen, neosuđujuć i zapravo je oblik duhovnog zagrljaja nekoga koga kužiš.

Nego, ja prevedoh svoju današnju normu i sad mirno mogu kuhati. Imam pileće mini filete, imam tikvicu, imam smrznute kozice, imam brokulu, i sad bih ja uz to zelenu paštu, samo ne bih povezivala vrhnjem, kojeg imam u izobilju, ali neće ići uz merlot koji upravo pijuckam, nego onako, maslinjakom, a ne znam točno kak... Hm.

A usput sam se sjetila i jednog genijalnog lijenog kolača svoje majke, uzmeš petit beurre kekse, na njih naribaš jabuke izdašno posipane cimetom i zalivene limunom, mož izmljeti i malo oraha ili badema, a preko svega toga puding od čokolade, može i šlag, ako imaš, ali ne mora. Nema pečenja, nema kerefeka, osvježavajuće, a fino. Aleluja, stara moja, ako postoje nebesa, nadam se da u njima uživaš u kolačima i da te ne muči kilaža! :-))

Sad sam se sjetila svojih "pričuvnih" :-)) Obojicu sam prvo voljela, onak, strastveno i površno, kako to već biva. Takvi obično epilogiziraju s ispijanjem hormonskog koktela, ponekad ostave gorki talog, ali ova dvojica jock, taman misliš, nema više, ovo na dnu niš ne valja, neću ni probati, kad evo ti njih jopet. U jednom razdoblju mojeg života istodobno. I onda sam im se morala smijati. Baš ovako, dobrodušno, iz trbuha, bez osude, s puno prihvaćanja. Mislim da sam ih tek tada istinski zavoljela. Obojicu. Istodobno. I za sva vremena.

Ali oni su, jebiga, obojica mislili da ih više ne volim zato jer sam im se smijala.

Naravno, i sebi s njima. Sebi pogotovo! :-)))))))))))))))))))

Kaj je najkomičnije, mislili su da ih ne volim zato jer im se smijem, a NE zato jer im se smijem ISTODOBNO i jer sam s OBOJICOM istodobno (ne istog trena, nisam ja šlingerajica, nego u istom životnom razdoblju, pa naizmjence).

A slatki su bili... I još ih jako volim! Jedan se duri na mene, a i drugi se duri, ali se pravi da ne.

Ljudi, da vi znate kak je fino ovo što sam skuhala!!! A viš, baš jedan Pričuvni mi je stavio bubu u uho, jednom je nenajavljen kapnuo, gladan, a ja skuhala kozice sa zelenom paštom i povezala to vrhnjem. Veli on, vrhnje mu u to baš ne ide, kaj se ne bi dalo nekak drugačije povezati, a i šteta te vode od tjestenine, to je fino, sve najbolje je u njoj...

I tak ja sad gusto izdinstala mladi luk, poriluk, tikvicu i pol, malo miješanih gljiva, kozice i pileće filete, sve izrezuckano na zalogaj, brokulu skuhala na pari i ubacila na kraju, i to ispalo fino, gusto. Pa paštu nisam procijedila i isprala, nego uvalila unutra vadeći onom rupičastom sipačom. Naravno, u sve to idu češnjak, papar, sol i još hladnog maslinjaka na kraju. Sad sam poklopila i puštam nek se prožme. Ali, već i za probu je finoooooooooooooooooooo :-))