Ručkić krčkić

Tako se zove dobar film koji sam neki dan pogledala (redatelj je Istvan Szabo, glume Helen Mirren i Martina Gedeck, scenarij zasnovan na romanu Magde Szabo). Priča je to o staroj služavki kod mlade književnice i o vratima koja stara dvorkinja nikad nikome ne otvara pa svi umisle neku ogromnu tajnu, ponekad skrivanje zločina, ponekad jada i bijede. A iza njih je zapravo Emerancina ljubav (tako se zove sluškinja koju glumi Helen Mirren) - devet nedozvoljenih mačaka, koje drži u ropstvu iza zatvorenih vrata da ne bi stradale u svijetu. Kao što su stradali svi koje je voljela, osim male Židovke koju je spasila u ratu; ali, njoj je Emeranc sasvim sporedna.

A zavoli ona i Magdu, svoju gazdaricu, i zato joj otvori ta vrata, prestravljena da će tako ostati bez svega što voli, mačaka, stana, jer u njemu ih ne smije imati toliko; obaveže Magdu da nikada nikome ne kaže što skriva i da mačke eutanazira ako se njoj nešto desi i ne bude mogla brinuti o njima.

I naravno da se desi, baš u Magdi nezgodnom trenutku, kad prima nagradu za svoj roman, ide u Parlament, slavi, a stara Emeranc leži polumrtva i sad treba odrediti prioritete, spasiti Emeranci život, ali tako da održi obećanje, ili joj ga spasiti tako da je izda, ili joj ga uopće ne spasiti, jer Emeranc cijeni svoj život onakav kakav jest i ne želi drugačiji. Magda izabere srednje rješenje. Sasvim shvatljivo, sasvim oprostivo svakome tko je sličniji Magdi nego Emeranci.

Ali, ja sam sličnija ovoj drugoj.

Mislim da i ja živim iza čvrsto zatvorenih vrata, a izvan njih sam lišena svake taštine, osim svojeg integriteta. Nije me život opelješio tako dramatično i obilno kao Emeranc iz filma, ali je uzeo dovoljno da se osjećam ogoljenom, da shvatim kako se bez toga može i koliko je ljubav dragocjena, a krhka u tom trapavom svijetu nametljivih prohtjeva koji se protežu oko svake osobe koja imalo živi na van: netko će ti otrovati psa zato jer misli da uništava travu u parku (to mi je zaprijetio neki šepavi starkelja neki dan!), netko mačku zato jer tamani golubove koje voli hraniti, netko će te cinkati da imaš 9 mačaka u stanu jer bi htio baš taj stan (ovi primjeri su Emerancini), a o ljudima koje voliš, ah... O njima se pišu romani. Ili šuti.

I tak, zatvoriš ta svoja vrata i tiho živiš iza njih, ali taj svijet izvana i na van to ne može podnijeti, netko će uvijek zalupati, netko će se pokušati provući, ne zato da bi poštivao ono iza njih, nego iz čiste radoznalosti, iz nametljive potrebe da ga bar uvidom prisvoji. Magda je u Emerancin stan ušla iz neke svoje potrebe, ali nije poštivala njene; ne jednako kao svoje. Da, Emeranc je doživjela moždani udar, ležala je tjednima nemoćna u vlastitom i mačjem izmetu, da, Magda joj je spasila život, ali istovremeno ga i sasvim uništila. Pa je Emeranc umrla. Svejedno je umrla. Jer se Magda u ključnom trenutku nije mogla odreći bljeska prestiža.

I tak, danas mi se javila jedna prijateljica s kojom se dugo nisam vidjela; neki dan još dvoje ljudi, koji su mi dragi, ali s kojima sam izgubila kontakt. Ajmo se vidjeti, glasi lozinka. A možda i hoćemo, kajaznam... Možda i nećemo. Shvaćam ja, imaju ljudi svoje prioritete, drugi (ja) su na počeku dok ih ne srede. Vjerojatno bih trebala biti zahvalna što sam uopće došla na red.

Ali nisam. U međuvremenu, ja sam sredila svoje prioritete. Okrenula ključ. Nabavila zasun. I ne kanim otvoriti nikome kome moje vrijednosti nisu ravnopravne njihovima.

Izvrstan zapis! Najiskrenije..

Bok, kokoši! Ajd, fala lijepo.

A ja valjda ispuštam neki prijateljski feromon: sad se vraćam iz šetnje s Duškom, iz kafića istrčava jedna moja bivša susjeda, te sjedni, te daj telefon, te ajmo se naći... Pa što je tim ljudima??? Nema niš na telki?

Ili je pak posrijedi ova radoznalost koju sam u tekstu opisala, ta neodoljiva znatiželja da se sazna što je iza zatvorenih vrata?

Nisam ja tak zatvorena kao Emerenc, ali više mi pašu oportunistička druženja, ako već ne očekujem (i nemam razloga očekivati) prijateljstvo: slučajno se sretnemo, zastanemo, popričamo...

To mi je čist dovoljno za one nužne korekcije slike svijeta: ne, ja mu nisam središte, ne, moji problemi nisu najveći u svemiru, ne, ja nisam naj-naj, ilitiga nisam ni najgora ni najbolja po ovom ili onom kriteriju. Plus ovaj blogek, meni čist uvrh glave socijaliziranja.

Hehe, a baš sam se nedavno čula i s jednim od mojih najdražih Pričuvnih: zaboravio čovjek koliko imam godina. Pa se začudio! Veli on meni, "pičić ko kolačić" :-)))))))))))))))))))

Viš, na blogeku imam volje objašnjavati i obrazlagati ono što uživo nemam: te svoje izbore. Ne znači to da ih opipljivci ne bi mogli shvatiti, vjerojatno bi, i to bolje nego ovdašnje čitateljstvo, ali meni se uvijek učini da tako uzurpiram susret isključivo svojom temom.

Na što, zapravo, imam puno pravo, kad se samo sjetim koliko sam njihovih odslušala, od posla, djece, svojte, ljubavnih srdobolja... A nisu me uvijek zanimale. Izgleda da sam to dobro prikrila. Ja uvijek primijetim kad nekoga ne zanimaju moje. Uvijek. I onda prestanem.

Zato je meni s ljudima često dosadno, a bez njih gotovo nikad.

Jer sva živa bića komuniciraju onda kad to ima smisla. Pisala sam već ovdje kako komuniciram sa svojim ljubimcima, i kako me jedna veterinarka pecnula zbog toga. Ali, to je istina: moje ljubimice znaju da sam pozorna i da im se isplati naći način komunikacije koji razumijem. Pa se potrude. Nema tu nikakve dresure, samo je pozornost bitna.

I sad bih ja trebala izdvojiti sat-dva za nekoga kome se oči zamagle dok ja pričam svoje bitnosti, ali zablistaju dok on(a) priča svoje?

A nije da me njihove ne zanimaju; samo me vrijeđa manjak reciprociteta. Izgleda da sam dospjela u ladicu "zna slušati" i kvit, moje je da slušam.

Valjda zato volim (i imam potrebu) pisati: naslušaš se svega i svačega, ne uspiješ izreći niš bitnoga, i što ćeš onda sa svim tim? Napišeš nekaj. Pošalješ to van, nerijetko u pizdu materinu digitalnu, nek se nosi. I zatvoriš vrata.

No, da se vratim filmu... Najviše mi je zapelo za oko to spašavanje Emerenc, ta Magda kojoj to "nije bilo zgodno". Jebote, ko da ljudima treba spas baš onda kad je nekome zgodno da se iskaže! I pazi, ova taj svoj promašaj ipak uspije kapitalizirati u priznanje, oploditi u proizvod, knjigu, ovaj film...

Priznajem, dođem u napast stvoriti neku mrežu koliko-toliko podnošljivih ljudi koji bi me mogli spasiti ako me strefi moždani ili nekaj slično, da baš ne riknem u govnima, da se pobrinu za moje ljubimce... A onda si mislim, takva investicija je ne samo jako rizična (Emerenc je Magdi zapravo omogućila da živi život koji želi i koji joj se sviđa, pa svejedno ćorak, "nije joj bilo zgodno"), nego i neisplativa: ako me to snađe, trajat će kraće i vjerojatno biti manje mučno nego timar potencijalnih "spasitelja".

Stvar je u tome da te spasiti može samo netko zaista zainteresiran, zaista pozoran. Magda 2 tjedna uopće nije ni primijetila da se Emerenc nigdje ne pojavljuje. Obuzeta svojim priznanjima i odličjima.

I takav te onda zaista spasi, na način da ti bude drago što si spašena; inače zbilja bolje da te nitko ne spašava.

Heh, sad sam se sjetila svojih nepodnošljivih susjeda, onih koji su zivkali u sva moguća doba i nedoba, zvonili mi na vrata, dovikivali preko prozora... Neki dan, sretnem ja gđu, pristojno pita kak sam, ja se požalim da me zafrkava tlak, čas visok, čak nizak, sludi ga ova promjena vremena. Veli ona, viš, ti bi trebala imati nekoga za monitoring, da primijeti ako ti se nešto desi, i veli to ne dobronamjerno, nego nafunjeno, kao "ja sam ti mogla biti ta!". Pa je, mogla je. Da sam dopustila da se ona i njeni prošire u moj život i prostor, da ga organiziraju i preuzmu i raskomote se... Za to imaju svoj dom! Jock majci, ključ, zasun na vrata! I zastore na prozore.

U stvari, prozore ne zastirem, iako imam zastore, iz inata. Jer su ti isti nepodnošljivi susjedi jednom olajavali susjede iznad mene, u čije prozore, valjda, također zijaju, kao, "zamisli, oni sjednu i jedu a mi gledamo...!" Jel? U svojoj kući sjednu i jedu a vi gledate iz svoje u njihovu kuću, pa bi ovima trebalo bit neugodno? I zato namjerno ne navlačim zastore. Nek gledaju.

Zastori mi uglavnom služe kao fizička prepreka muhama, pčelama, bumbarima i komarcima.

I da ne vidim kak su zmazana stakla. Joj, to bih fakat trebala srediti ovih dana...

No dobro, eto, rekoh ovdje što imah, nisam to rekla ex prijateljima i susjedama, mislim da bi ih prilično povrijedilo i posramilo, sad je vrijeme da se pozabavim praktikalijama. I ne, danas oko 5 neću imati vremena.