Ručkić krčkić

I tak, svi ste vi meni korisni. Ne dragi, to su samo neki, ali korisni ste svi. Jer, svi se vi, a i ja, ponekad ponašate kao čovječuljak s lijeve ili kao čovječuljak s desne strane slike. A nju je moja frendica zakeljila na FB, ja kopirala, izvor je ovdje: Link

I onda i ja vidim kak se ja ponašam u odnosu prema vama pa to počesto i korigiram. Ne u odnosu prema vama, jer smatram da s vama nemam odnos koji bi bilo potrebno korigirati, nego svoj odnos prema sebi i prema ljudima s kojima imam odnose koji trebaju i mogu napredovati. Dugo mi je krilatica bila "Ako netko ne pridonosi mojem životu, bolje živjeti bez takve osobe", a sad je "Svatko pridonosi mojem životu, ali ne treba svakoga pustiti da u njemu aktivno sudjeluje".

I glečte, ovih dana su mi zaredale epifanije: prva glasi "Život je lak kad su ti prioriteti jasni", a druga "U redu je potrošiti novac za ono što ti je zaista važno".

A prioriteti nisu uvijek jasni; mislim da mnogi ljudi umru, a da im ostanu nejasni. I mislim da sam dugo, dugo u svojem životu prednost davala prioritetima koji mi nisu zapravo i osobno bili važni, ali su se činili takvima jer su ih drugi ljudi cijenili; s druge strane, kad sam napravila veliko spremanje i izabrala zaista samo ono što je uistinu važno MENI, ostalo je dosta onih starih - štoćereć, nisam potratila prvu polovicu stoljeća tj. veći dio svojeg života na nevažnosti. To me neizmjerno veseli!

Na primjer, posao: ne znam jesam li ikada ovdje napisala (mislim da jesam) da sam 8-9 godina radila kao novinarka. A to je prestižno zanimanje. Međutim, ja kao prvo nisam jako društvena, iako sam komunikativna i znam slušati pa lako zadobijem povjerenje sugovornika, što je u tom poslu bilo sjajno, ali je mene iscrpljivalo; osim toga, ne volim kompetitivne situacije u kojima se prednost stječe smicalicama, iako volim časne i otvorene sukobe mišljenja, stavova ili naprosto odmjeravanja zasluga, što je u svakom poslu loše, ali nije u svakome podjednako bitno. I tak sam ja novinarstvo zamijenila nastavništvom, na sveopće čuđenje i zlobno teoretiziranje širokog pučanstva. I nikad, ali nikad nisam požalila! Iako nisam oduvijek bila svjesna razloga, nego sam samoj sebi opravdavala tu odluku nerijetko pogrešnima ili poluistinitima. Ali, sad znam: nastava ima smisla, ima utjecaja, i to osobnijeg i zato nerijetko presudnijeg nego novinarstvo, društvenost koju traži možeš omeđiti samom prirodom posla, a moš i proširiti ako za to imaš volje ili valjanog razloga, a pride tu je i divno radno vrijeme, nikad nisi zatvorena u neki prostor kad nemaš posla, dođeš, odradiš svoje, još radiš i doma, ali te nitko ne pita kad, gdje, kojim intenzitetom, niti ti šefovi ikad vire preko ramena. Lova nije bogznakaj, prestiž je koma (iako ga ima, donekle, u nekim društvenim skupinama), mogućnosti napredovanja su minimalne, a uglavnom i beznačajne, kako financijski, tako i prestižno, ali hebga, meni to tak paše, prije svega zato jer uslijede zaista po zaslugama i otvorenim odmjeravanjima i/ili sukobima mišljenja, stavova, znanja i vještina.

I tak, kaj se toga tiče, konačno sam mirna (prije samo 9,5 godina sam dala otkaz i postala direktorica; blogme se Lassie nakon 4 mjeseca vratila kući, ližući rane! Svejedno, onda još uvijek nisam ovo kužila, samo sam shvatila da mi se u mojim srednjim četrdesetima više ne da ulagati toliko energije da bih svladala nešto novo i manje smisleno od onoga u što sam uložila desetljeća rada i sad izvrsno odradim s 5% kapaciteta. I bilo me sram zbog toga. Više nije. Sad sam ponosna što sam zarana dobro izabrala.)

A lova... Sve do nedavno sam bila prilično ogorčena što ja, s dobrim zaposlenjem u izvrsnoj firmi i s plaćom znatno iznad prosjeka za struku moram živjeti kao puka sirotinja kad poplaćam sva redovna infrastrukturalna davanja i zaduženja. Fakat me to prcalo u zdrav mozak. A onda, neki dan, sjedim u kafiću na svojem faksu, pričamo o svemu i svačemu, pa tako i trošenju love, i meni sine da ja DESETLJEĆIMA nemam love, a da sam lani bez pardona i bez imalo žaljenja frknula većinu onoga na što sam je do sada trošila; štoćereć, da ne trošim lovu na život u besmisleno velikom stanu, koji volim, u kvartu koji mi je praktičan i koji obožavam, spizdila bih je na nešto drugo, na nešto čega mi se lako odreći, jer se već jesam, i nisam ni najmanje patila; a za svojim stanom ću patiti, sigurno, kad ga više ne budem mogla financirati, tj. kad odem u pemziju. I zašto ja sad, dok mogu, ne bih trošila lovu na život kakav mi se sviđa, ondje gdje mi se sviđa? Bravo ja! I reknem ja to naglas, a kolegica psihologinja veli "Bravo ti, to je zaista vrlo racionalno i jako mi se sviđa ta tvoja odluka." Bravo ja!

A blogek... Pa, i ja sam nedavno deaktivirala profile, misleći da ih neću moći ponovno aktivirati: učinilo mi se beskorisnim i besmislenim boraviti ovdje, imalo, čak i nakratko. A sad vidim da nije tako. I da nema tih "drugih" o kojima ovisi moje zadovoljstvo blogoglagoljanjem, nego da sve ovisi o meni: ako mi je ovdje zanimljivo, korisno i/ili ugodno, zašto ne? Ako nije, zar me netko tjera? A ako mi se nečiji utjecaj na to kakav je blog i čime se bavi ne sviđa, pa, i tu svi mi imamo izbora, koji nije samo ili-ili - svi mi to možemo mijenjati i zasigurno donekle promijeniti. Ako imamo volje; ako nemamo, pa, ima li smisla prigovarati?

Dobar tekst, Vega!
Svaka čast na hrabrosti kojom iznosiš ovdje svoje misli i svoje osjećaje i svaka čast na volji kojom uprežeš ovaj virtualni prostor ko u fijaker vrance :)

:)

bravo ti :)