mozgovne onanije

Danas je bio sasvim jedan dobar dan. Jedan od rijetkih. Pre dobar. posljednji dan godišnjeg odmora. iz letargičnog sjedenja pred raznim ekranima, krenula sam , kaoi svaki kampanjac, odraditi obaveze koje ne stignem u vrijeme kad radim. Krenula sam izjutra, nakon jutarnje kave i bananerosa za doručkić. Već neko vrrijeme ne vozim na plin, jer nekaj ne štima, a plaćica je sjela, pa se nakon dostave Marcona u Brezovicu, zaputih remetinečkom prema VG, plin majstoru. Nakon plin majstora, zaputih se dalje prema Sisku k majstoru za brave. Obavila obilazak majstora, a u novčaniku ostala lova. Nisu mi naplatili. Nit popravak plina niti popravak brave. Zbunjena. Nisam navikla na poklone :).Najčešće sam nekaj dobila kad ni u snu nisam očekivala :) Na povratku, neki me jebeni taksista skoro naguzio. Bijesno sam promatrala u retrovizoru kak lik na semaforu izlazi iz auta i žustro i rabijatno kreće prema mojim vratima. Već sam se pripremila na "povrat", kad ono,, buraz ! Nisam ga skužila zbog sunčanih cviksa i majružnje trenirke koju sam na cesti vidjela. U prvom smo bircu uz pivo popričali o stvarima o kojima se na familijarnim domijencima ne priča. Prvi put nakon 20 i više godina. Ono što me je rastužilo jest da nema ni traga povezanosti. Mentalno smo stranci.

U Vukovini sam stala na groblju. Znam da je to bzvze, jer oca imam uvijek. Što u genima, a nešto i u osobnosti. U burazu je i mojoj i u njegovoj djeci. Dio će se prenijeti na njihovu djecu i svu buduću djecu naše loze. Ako ih bude. Zato mi bzveze paliti svijeću na mjestu gdje je posljednji put njegovo tijelo prije 23 godine zakopano. Ni od tog tijela nema više ništa. Al zapalila sam svijeću. Običajno, zapravo je to groblje groblje mnogih tijela od čijih je gena stvoren moj genski kod. Moja materijalnost i moja osobnost. Par kilometara južnije je selo u kojem sam bila najsretnija. Danas tamo ne bih bila sretna.

Napumpala sam gume Marcovih kolica, ostavila cipse kod šustera, pojela dvije kuglice sladoleda s hrpom šlaga.

U jednoj poslovnici Fine, službenica mi nije znala isprintati potvrdu o pravu na oprost duga.

Predvečer sam izvela kuse na šetnicu. Ili one mene, tak svejedno. Prošetale smo 7 km.

Aj fala bogu, jedan normalan blog...užitak za pročitati...mir...mir

:)

uglavnom, danas mi je najbolji dan godišnjeg odmora.

ola Ane...ti si žena i po'. Ništa te ne može slomiti...:)) kiss

pustolovine ane : )))
super ti je ovo : ))))

krivo mi radi tvog buraza ali hgba....on gubi....