mozgovne onanije

Bivanjem na ovom blogu, čovjek se s godinama navikne na razne igre. Jednostavno nisam u stanju prihvatiti da neke bloške igre u biti nisu igre, nego prenošenje reale u virtualu. Igre nickova su brutalne poput videoigrica koje je moj klinac u svojem pretpubertetskom dobu igrao. Pucačina, krv, nasilje, smrt. Iako se u prvo vrijeme cijelo tvoje biće buni, podliježeš izazovu upoznavanja svojih granica. Ne tuđih. Bar ja nikad nisam prilazila ni blizu nečijoj granici. No, da ne odem previše u širinu, ovo je, dakle, bloška arena u kojoj se za nešto bori. Gledalište diže ili okreće palac dolje.
Kako ja vidim događanja na blogu zadnjih godinu dana ? Sve je fikcija.
Dakle, blog je bio dosadan. Trebalo podići čitanost. Čitanost neke štampe, što novinari dobro znaju, podiže se žutilom. To ljude pali. To se čita. Voajerstvo je valjda ono majmunsko u nama. Dogovorno s nickom Pasemi ili bez dogovora, ali znajući da će zaigrati blog, Vega zakotrlja pušenje kurca. Razvoj bloške drame je svima poznat.
U cijeloj dramaturgiji, nick Pasemi, kasnije Georgi, meni je bio skroz negativni lik. Ne razumijem razvlačenje pa ni iluzornog privatluka. U većini slučajeva, pročitavši njene blogove, osjećala sam se neugodno. Nešto zbog same teme, a nešto zbog riječnika. Igre pokušaja uvlačenja novog igrača privatnom komunikacijom. Kao i načina komunikacije na svojim blogovima s onima koji nisu titrali onako kako si je naprijed spomenuta zamislila. Toliko gadnih rečenica nisam pročitala od objave navodno privatnog sms razgovora nicka Geraldina i nicka (zaboravila sam) s kojim je navodno bila u vezi. Zašto pišem navodno? Zato što ne mogu zamisliti da Zemljom hodaju ljudi koji bi u realnom životu na taj način i tim riječnikom komunicirali, pa makar i u najžešćoj svađi.
Pojava nicka ALAN4 mi je odmah bila kinki. I od početka sam sumnjala da je iza nicka žena. Pogotovo zato što je Pasemi inzistirala na istoj tvrdnji. Nick stvoren da igru privede kraju započinjanjem nove.
Igra baniranja već je viđena više puta.
Igra pisanja s tuđeg nicka i posuđivanja pasvorda, također je već viđena (nick budnasanjam, viktor-viktorija slučaj )

I sad si postavljam pitanje, zašto sam se osjećala prevarenom i izmanipuliranom i stoga revoltiranom?

Vjerojatno stoga što su na koncu, igrači u areni srušili iluziju. Iluziju u koju bi, poput djece, htjeli vjerovati, da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Iluziju da ljudi negdje u najskrivenijoj moždanoj imaju zrnce soli.
„nisam ja nogometni klub da razocaram navijace:)
svi nek igraju svoje tekme.“, kaže Styx i djelomično je u pravu. Zašto djelomično? Zato što je tekmu igrala pred publikom, i bilo bi bedasto ne očekivat navijanje, pa i koji zvižduk s tribine. A to da svatko svoje bitke bije, stoji.

Možda je to grljenje trebalo ić postepeno. Mic po mic. Da se naviknemo na pomisao da smo mulci.

...za sebe bi mogao reči da sam igrač u sjeni...promatrač...pojavim se i odem...nešto povremeno objavim ako imam inspiraciju...ako ne ništa....uglavnom bez veze mi je objavljivati nešto za što smatram da je bez veze...tek toliko da nešto natrkeljam....ili je nešto,ili ništa....nikog ne vrijeđam,ne olajavam....i nisam ovisnik o ovom saitu...eto

...uopće me ne sekira,a niti razbijam glavu s time da li će mi neko nešto dobro ili loše iza leđa napisat...taman da se još i za to sekiram ili opterećujem...kao da nemam drugih briga.....

bracoiseka-kandidatkinja za najveću glupaću bloga!

bome, nisam ni ja daleko od tvog razmišljanja jer fakat bilo bi čudno da je sve ovo ovdje realno, a ne nečija provokativna igra

bilo bi van pameti glavnih aktera da je istinito.

a kaj ak nije?

nije van pameti i istinito je?