Ručkić krčkić

...krpom preko prozora. I zaugerom preko podova. Ne svih, naravno, samo u dnevnom boravku i kuhinji. To su po 4 prozorska krila u svakoj, a po dva s onim poprečnim letvicama, tak da se dobro izgnjaviš; podove još preletavam, tek sam dnevni boravak, ajd, taj je najzaguljeniji sa svoja dva tepiha, ostalo ću ofrlje.

Često ja ovdje pišem o vlastitim manama i pogreškama, koje sam skužila, ali ne znači to da sam ih i prevladala. Temeljitost i perfekcionizam mi još uvijek u nekim segmentima prilično zagorčavaju život, ali, aleluja, što se čišćenja tiče, tu sam si naučila progledati kroz prste. Zapravo, selektivan pogled je tajna mnogih uspjeha, većeg dijela zadovoljstva i gotovo svake sreće!

Nažalost, kao razmjerno neiskusnoj čistačici, počesto mi uopće ne padne na pamet neko mjesto u kojem se spokojno gnijezdi prljavština, sve dok se toliko ne osili da čak i meni, selektivno gledajućoj i prilično tolerantnoj, ne postane uočljiva. Npr., pojma nisam imala kako joj je lijepo u uglovima prozora, ondje gdje se kit već malo rasušio pa ne prijanja uz staklo, eeee, tu sam našla cijelu koloniju nekakvih prpošnih bubica. (A lijepo mi je The Baba govorila: nije toliko teško oprati prozorska stakla, koliko je gadno s drvenarijom. Ja to onda uopće nisam kužila.) I sad mene kopkaju i oni neoprani prozori, njih, ček da zbrojim... još devet (!!!) i fauna koja uživa u njima... A nemam snage za sve! Plus stakla na vratima, a i tih ima desetak. Jesemti! Pa to je PROJEKT!

Ma... budem. Dok se bube drže svojih rupa i ne plaze po meni, životinjkama i hrani, sve pet.

A zbog ovo malo cvijeća na slici jučer sam zamalo ostala bez Duške! Zato jer sam ga brala pa nisam gledala što ona radi. Srećom, nije žvakala otrov za štakore postavljen između cvijeća i drača, nego neki štap, ali streslo me to... Kad nekoga (nešto) voliš, nema selektivnog gledanja! Sve gledaš, sve vidiš, ne mora ti se sve sviđati, a najviše i ponad svega, paziš da ih neko zlo ne snađe!

Mislim da nikada nikog dvonožnog nisam tak neselektivno voljela; uvijek bih gledala i (u)vidjela nešto što mi se ne sviđa, možda bih malo prtljala i zanovijetala oko toga, ali zapraf je uvijek bilo lakše i meni svojstveno prepustiti ih vlastitoj sudbini uvjetovanoj nedopadljivim značajkama i furat dalje svoje, kako dopadljivo, tako i odbojno. Hm.

Moja sadašnja radna teza je da je to zato jer sam ranije bila potrebitija nego sada: falilo mi je puno toga, mira prije svega, udobnosti, nekakve uhodanosti, a najviše od svega, vremena i snage da se posvetim sebi... Pa neš valjda onda nekog lavera koji ti kreše i to malo što imaš, to malo mira, malo udobnosti, malo vremena i malo snage, i još očekuje da se posvetiš NJEMU?! Zapravo, kad najiskrenije sve to skup pogledam, nemrem se sjetiti niti jednoga kojeg sam smatrala bitnim za svoju svakodnevicu: uglavnom su mi bili rekreativni. Seksualno rekreativni. I zato nisam mogla zamisliti vezu s nekim tko u tom pogledu nije naj-naj od svih koje poznajem i koji su mi dostupni.

Hm.

A to je, valjda (sljedeća radna teza), razlog zbog kojeg nisam znala/mogla/htjela igrati zavodljive igrice. Jock ja! Kad hoću, ja hoću, i nema tu "joooj, nemrem sad", "boli me glava", "nisam raspoložena", "drugi put"... Ma kakvi! Mene bi čopila takva adikcija da bi se nerijetko prepali, a oni koji ne bi, eeee, adikciji fala, bar me ne bi tlačili svojim raznoraznim potrebitostima, jer ovu moju je bilo zbilja napeto i dobro namirivati. Mislim da je frigidnjačama lakše biti zavodljivima. One mogu odgađati i vrdati, njih to niš ne košta, ili tek malčice uznemiri. Pride, seksualnu satisfakciju vjerojatno kompenziraju igrama moći i raznoraznim drugim vidovima namirbe. Znam ih nekoliko koje ne mogu svršiti ni u bunilu, ali vole seks, vole moć koju im daje. One pametnije je i jako dobro oplode.

Hm.

Svejedno, ne bih voljela biti poput njih. Iako je to iracionalno. Mislim, sređen život vs. divlji seks u kaosu??? (Jedan moj ex je moj dom zvao "tvoj fucking zoo", ne baš sasvim blagonaklono.)

A hebga... Svi mi na koncu zavolimo i ono što nam se ne sviđa. Kod nas samih, naime. Inače bi stvarno bilo grdo dočekati starost u vlastitoj koži; a drugu si nemreš isfantazirati.

No eto, rekoh svoje, zauger me doziva iz kuhinje. Duška veselo laje nekome na ulici. Papigica je već nasmećila ondje gdje sam prije pola sata počistila. Kafka je, kao i uvijek kad se čisti, nevidljiva. Samo nađeš hrpu dlaka kasnije. Drage moje repatice! :-))