DANAS JE FAKAT DAN ZA ISKRIČARENJE...
Pa dobro, može i knjiga, može telka, imam hrpu toga snimljenog... To ću kasnije. Kad ne budem morala svaki čas ustati provjeriti jel se ručkić dobro krčkić. Naravno, minceza-princeza bi da ju četkam, pričam joj i pitam je poslasticama, a Duška da joj bacam lopticu. I to može, ali usput. Papigica trenutno nema prohtjeva, sve je dobila.
Neki dan mi je frendica poslala video terapije mačićima: ljudi se žale na stres, a nepoznat netko ih pošalje u krletku od pleksiglasa, stavi im na uši slušalice i pusti predenje. Taman kad se malo opuste i otvore oči, iz otvora u zidu navale mačići! Smiješni, mali, zaigrani mačići! Ma, što da vam pričam, evo i vama taj link:
Link
U međuvremenu, ja si pomalo mozgam o tzv. voljenoj i nevoljenoj djeci. Baš sam neki dan o tome pričala s frendicom; ona smatra da je njen muž, moj vršnjak, bio nevoljeno dijete i da je zato naviknut stalno kupovati ljubav, jednostavno ne shvaća ljubav drugačije, ne primjećuje druge i drugačije manifestacije voljenja; za sebe, desetak godina mlađu od nas, smatra da je bila voljeno dijete i da si zato dopušta i nepodopštine, neposluh, nesusretljivost, da nije stalno napeta i ne misli da je stalno pod povećalom; i da joj je strašno naporan taj njen muž.
Kajznam. Generacija roditelja njenog muža i mojih vlastitih je jednostavno imala drugačiji stav prema djeci. Bili smo im manje važni, više usputni, više mi zbog njih nego oni zbog nas; deset godina kasnije, kad je suvremenija pedagogija doprla i do pismenijih Hrvata, roditelji su svoju djecu počeli doživljavati drugačije, više se baviti njima, ali mislim da su uz to išla i veća očekivanja - odjednom je svako dijete bilo genij u zametku, a roditeljski posao je bio pobrinuti se da genijalnost procvjeta. Što nije uvijek išlo, jednostavno zato jer nisu sva djeca genijalci. Kad su moji roditelji, npr., saznali da sam ja genijalka, usrali su se ko grlice i poduzeli sve u svojoj moći da tu genijalnost suzbiju. Fala im lijepo, socijalizirali su me, zasigurno više nego što bi itko drugi, a vjerujem da su mi uistinu i donekle pojednostavnili život - nisam očekivala (pa ni priželjkivala) Nobelove nagrade, veliku lovu ili crvene tepihe; ja sam samo htjela da me vole. Na koncu sam se "prodala", kako njima, tako i svima drugima, za vrlo skromnu naknadu - da me puste na miru.
Hm. Ljubav nemreš kupiti. U stvari, po mojem iskustvu, ljubavi dobiješ i previše, ali najčešće u oblicima koji ti nisu nimalo privlačni. Bar meni nisu bili. Ne volim, npr., kad me vole komarci. Isto tako ne volim kad me vole ljudi koje smatram krvopijama. Štoviše, čini mi se da me uopće ne vole, nego sam im hrana, štoćereć, ne vole oni mene kao takvu, osobu, nego vole jesti. Pa nek se najedu negdje drugdje, mislim si ja. I premda nisam bila voljeno dijete, dopuštam si neposluh, nesusretljivost i nepodopštine, ali ponekad sam pretjerano zahvalna za iskaze simpatije koje nisam predvidjela, ergo, ne smatram da sam zaslužila. Kad smatram da ih zaslužujem? Kad bih i ja podjednako; kad sam pozorna pa vidim što netko drugi treba; kad želim ugoditi bez predumišljaja, iako ga vjerojatno ima, a sastoji se u tome da mi je s tom osobom ugodno pa želim da nam i dalje bude tako...
A netko nas, ipak, uvijek gleda. Hehe.
(Disclaimer: Ako drugi smiju pisati o svojim sisama, ritima, ramenima, očima, kosi, nogama, ma, bilo kojem dijelu anatomije i njezinom funkcioniranju, npr. orgazmima, sranjima, prdenjima i tsl., a sve smo to ovdje imali prilike čitati, onda i ja smijem o svojoj pameti bez izričite namjere da ikoga time uvrijedim.)
23.05.2015. u 14:53 | Dodaj komentar