Ručkić krčkić

...iako smo, pretpostavljam, ovamo mahom došli da je zaboravimo; da otpjevamo svoj labuđi pjev, seksualni, emocionalni, potrošački, egoistični, kakav god. Došli smo ovamo kao i svi šetači Tkalčićevom, ili Bundekom, ili bilo kojim anonimnim mjestom koje pruža opuštanje i distrakciju; došli smo na bal pod maskama i bezočno se kreveljimo svima, čak i onima prerušenima u Smrt ili onima prerušenima u Invalida, jer ne znamo, ne želimo, i ne moramo znati istinu, koja bi mogla biti da oni zaista umiru ili da su zaista osakaćeni; niti je trebamo pokazati. Došli smo po nešto što nam treba, a ako smo to dobili, onda smo se i zadržali; oni koji nisu, ili koji to više ne dobijaju, ti produže dalje.

Kad s Duškom odem u park i zapričam se s nekim vlasnikom ili vlasnicom drugog psa, ne pada mi na pamet pitati "Čujte, imate li vi možda leukemiju? Neki drugi rak? Jeste li u depresiji? Suicidalni?" Čak i ako detektiram da bi nešto od toga moglo biti posrijedi, nisam se obavezna umiješati: nisam ZATO došla u park. Ako se prilagodim slutnji (ili spoznaji), to je stvar moje dobre volje, a nikako obaveza. Ponekad imam te dobre volje; ponekad mi se svidi takva osoba. A ponekad mi se svidi, ali mi je već pun kufer mojih vlastitih tegoba i jednostavno zadržim razgovor u vedroj plićini. I nekak mi se čini, to zapravo svima prija.

Šteta što Iskrica nije mjesto na kojem zauvijek možemo biti mladi, poželjni, jebežljivi i besmrtni; zbilja je šteta što i Iskričari umiru. Evo, meni je iskreno žao što je tako, iako mi oni koji su za vrijeme mojeg iskričarskog staža preminuli zapravo nisu značili gotovo ništa, samo nick za koji mi zapne oko tu i tamo, ili su mi pak bili istinski antipatični; u stvari, još me više prođe jeza zbog onih koji su mi bili i jesu sasvim nezanimljivi, kad se tek nakon 6 mjeseci ili nekoliko godina sjetim, gle, pa tog nicka više nema, blogćegaznati što je s njom/njim... Ali, ta jeza nije zbog njih, koji su možda sretni i presretni negdje drugdje, nego zbog straha od vlastite nevažnosti; od sve veće i veće staračke nevidljivosti.

Ali, zato sam vam ja danas vidjela mai. Idem na posao i već slažem u glavi kak ću što, kad krajičkom oka ugledam žensko čeljade koje mi je nekak jako poznato. Isprva pomislim da je neka prodavačica iz shopping centra u kojem se nalazi moja firma, ali jock, kljuca me i dalje, iako je ona već prošla, nije mi poznata iz tog konteksta... I onda mi sine - MAI! Izgleda dobro, bolje nego na slikama koje je ovdje keljila, imala je nešto ružičasto na sebi i dobro joj pristaje ta boja. Ili joj prija bakinstvo. E, ta je zbilja neuništiva! I to ne zbog značajki koje bih ja pohvalila, nego baš zbog onih koje ne bih... Ali, danas mi je bilo nekak drago što je takva i što će nas vjerojatno sve pokopati. Ako je nekome suđeno da to obavi, mislim da je ona pravi izbor. Jer mislim da će najmanje zbog toga patiti.

E, nisam nevidljiva! Jupihuuuuuuuu! Moje (pri)javljivanje obavljeno, kao što sam ranije obećala :-))))

Tak meni veli boža za jednu našu frikušu da joj je žao, da joj se čini da s njom nekaj fakat ne štima... Pa očito je da ne štima, ali kaj ja ili boža, ili bilo tko drugi imamo s tim? Došla je u opću populaciju, nije pokazala invalidsku iskaznicu, dakle, želi da je tretiramo kao svakog drugog i mi imamo pravo tretirati je kao svakog drugog.

Istinablog, nisu mi se baš nešto srca primili ni oni koji su mahali invalidskim iskaznicama - za to postoje udruge invalida, mislim si ja. A ja sam praktički 2 desetljeća brinula o invalidima, tak da me zbilja nitko nemre optužiti da sam prema njima neosjetljiva. OK, nemreš hodat, nemreš skakat, nemreš dihat kao svi drugi, nešto od toga nemrem ni ja, ali hebga, biram si aktivnosti u kojima mogu sudjelovati, a ne tražim da svi uspore zbog mene.

Ma, na koncu konca, sve se svede na to da netko u nama takne tanku strunu pa zajedno odbrujimo melodiju koja nam prija; ili ne.

Uh, sad sam baš gladna! Boschko me zavarao doručkom pa nisam počela kuhati pravovremeno, a sad već skapavam... I kaj se to sad ikoga tiče? Nimalo. Meni lijepo kaj to mogu ovdje napisati. Ali ne očekujem da mi itko dofura već skuhano.

Mora još odstajati... U međuvremenu, da vam ispričam nešto što je fakat za National Geographic, a nije mai:

Šetamo Duška i ja, ona njuška, ja tražim djeteline s 4 lista, kad odjednom iz jednog dvorišta začujemo neko kreštanje i mukla mijauke. Pol sekunde kasnije, iz dvorišta izlijeće riđi mačak, hahrčina, taj moju Dušku zlokobno mjerka, ova mu se ne usudi prići na bliže od 3 metra, a on ni da bi mrdnuo... Dakle, izlijeće taj mačak i crta pod parkirani auto, a za njim svraka u niskom letu!

Svraka obleti auto nekoliko puta, macan se spljoštio na tlu, pravi se da ga nema, ali svraka se "parkira" na vrata u dvorište i ne mrda. Počnem ja spiku sa svrakom, ono, što ti je učinio, pa nemoj tako... a ova me gleda, pametno, iskreće glavu, a onda se jednostavno okrene i odleti natrag u dvorište. Duška i ja smo ostale još 5-6 minuta, macan, blogme, nije nos promolio ispod auta!

Joooj, sad idem jesti, makar bilo sirovo!

Brani ptiće.

Vele da napadnu svakog tko se približi.
Oprez :)

Uvijek sam imao nekakvu odbojnost prema komentiranju/procjenjivanju tuđih intimnih refleksija. Pa se neću ni sad u neku ontopic rabotu upuštati.

Samo ću reći da: "Ali, ta jeza nije zbog njih, koji su možda sretni i presretni negdje drugdje, nego zbog straha od vlastite nevažnosti; od sve veće i veće staračke nevidljivosti." , ne mogu baš samo tako od sebe otjerati.

Ljudevite, zaš sam ti u ignorici?

A Mai bih voljela pročitati tad..kad gasi svjetlo na kraju bloga :)))

A kaj ja znam?

Valjda zato jer te ne znam vratiti u tzv. obične ljude.
Ili si mi previše (na neku čudnu foru) draga da bih ti dopustio da mi srušiš sve iluzije o tebi.

No dobro, bolje bi i pismenije bi bilo "sebi".

I na nevidljivost se navikneš :)

vremenom prihvatiš.

i nema više jeze.

a, vidjet ćemo kakve nas emocije budu obuzimale kad jeze više ne bude :)