Ručkić krčkić

Evo, bez ironije, sarkazma, cinizma ili bilo kojeg drugog oblika zajedljivog i crnog humora, ja vam nikad u životu nisam bila ovak sretna kao sada (kuc-kuc o drvo, ne ureklo se!). I mogla bih se sad pozivati na horoskope, koji kažu da jarci kasno sazrijevaju i spoznaju sreću, ili na svoje odgađanje sreće za kasnije, jer bi mi život u kojem se sve najbolje već izdogađalo do tridesete bio zaista krajnje nezanimljiv sljedećih pola stoljeća, osobito kad nastupe staračke tegobe. A nastupe. Prije ili kasnije, svi mi završimo u birkenstockicama i hlačama na gumicu, sretni ako smo se ujutro pokenjali kak spada i ak ima nekaj fino za žvaknuti prije spavanja, i ak spavamo bez buđenja i noćnih strahova. Vidjela sam ja to; i znam da ću doživjeti. Osim ako me ne strefi munja nebeska, ili neka cigla s krova, ili nabrijani auto, ili posljedica zdravstvenog nemara...

Ja već jesam u birkenstockicama (veli moj - paz ovo! - sportski kirurg da je to jedina zdrava obuća za osobe sa zmrdanim zglobovima, koji neizmjerno pate u nestabilnim cipelama), a pod krinkom kakti "sportskog" stila pretežno sam i u hlačama s lastišem, doduše, poznatih marki, još me sram potpuno odustati od kroja i prestiža za ljubav udobnosti; međutim, udobnost mi je najbitnija. Zaista. U svim životnim aspektima.

A meni suživot s drugim ljudima nikad nije bio udoban, bez obzira koliko sam ih voljela; koliko smo se voljeli. Uvijek mi je ta cijena bila previsoka, a plaćala sam i plaćala, isto kao što sad otplaćujem kredit, nevoljko i s uzdahom, a sretna bih bila jedino kad bih nakratko zaboravila kolika je cijena i čega sam se sve odrekla. Možda je to bio bad luck, možda loš izbor, kajaznam, muž mi je bio dobar, pitom i razborit čovjek, ljubavnik s kojim sam isto živjela nije, roditelji su bili bedaci, zaigrani svojim prepucavanjima, i na kraju, zaista sam najviše voljela onoga s kojim nisam morala živjeti, a kad sad, retrospektivno, sve to skup razmotrim, da, on mi je bio najpodudarniji i svjetonazorom i navikama, ali svejedno nikad ne bih poželjela živjeti s njim.

Ali viš, tek sad se osjećam uistinu spremnom za ljubav! Sad, kad niš ne moram, kad jako malo trebam i kad oko toga što trebam nema pregovora, nema friziranja, nema cjenjkanja, ako toga ima, je, mogući su krediti, kamate, kompromisi, međutim, niti jedan ne uključuje, ovako na suho, bez pravog zaljubljeničkog hormonskog koktela, suživot - toga se još uvijek odveć grozim.

Ne znam kako je ovima petnaestak-dvadesetak godina mlađima od mene, razvedenima, s djecom, ali mislim da im nije bolje nego meni; s druge strane, njima ni ne može biti dobro ovako kako je meni. To su godine kad još uvijek jako živiš na van, s drugima i ZA druge, bar isto toliko koliko i za sebe, za svoje ambicije, za testiranje vlastitih granica i istraživanje čari životnih zakutaka. Umornije su one nego ja; i vjerojatno sretnije kad se umore nego ja. Mene umor usreći samo nakon plivanja. I kuhanja nečeg finog. I uspješnog pospremanja. I dobro odrađenog posla. I divnog provoda s Duškom. I cjelodnevnog četkanja mačketine. A najsretnija sam na godišnjem, kad se umaram iz čiste dokolice, a plaćica sjeda... Od toga mi nema bolje! :-))

I da, naravno, pišem ovo potaknuta našim 60+ bakutanericama, jedna zaljubljena kao šiparica, ciklotimičarka u hipomaniji, nije ni čudno kaj joj se zaljubljenosti sluče čim zatopli, a toliko otprilike i traju, ali svejedno, ona će patiti čim zahladni čak i ako se zaljubljenost ne istopi, a osobito ako se istopi, eeee, onda će patiti s guštom jer ima razloga, ali sve to skup nema ama baš nikakve veze s tipom i njegovim dobrim ili lošim svojstvima. Valjda je dovoljno dementna da to ne skuži pa joj malo dulje potraje. Stvarno joj to želim. A ova druga, koja bakinske frustracije ispucava fantaziranjem i plesom, ta garant jest dovoljno tupava da se nikad ne osvijesti, i ta bu nas fakat sve pokopala, samo je pitanje tko će nju? Možda kćeri. MOŽDA. Ne kuži ta da kad stigneš do birkenstockica i lastiša više nitko nije bitan osim onih koje smo zaslužili tijekom cjelokupnog našeg življenja; a ako takvih nema (npr. kod mene nema), onda lova. Moja majka je imala sreće što je mene zaslužila. Jer love nije imala. A ni mene nije zaslužila onoliko koliko je htjela i trebala. Svejedno, dobila je sve što je ikada u mene uložila. Nije joj bilo dovoljno, ali jebiga! Ja sam svejedno spokojna: dala sam sve, bez ostatka. Da je bilo više, i to bi dobila. Jer to što je ona meni dala (ili uskratila) ja više ne trebam: aleluja!

Ne, nisam ja odustala od ljubavi. Samo sam je postavila na stabilne osnove. Ljubavne birkenstockice. Ako joj nije ispod časti prošetati u tako neatraktivnoj obući, dobro mi je došla! A ako jest... Jebiga! Meni je svijet lijep i kad me ne bole kukovi i koljena, kad imam nešto fino za žvaknuti, kad ne patim u krutom grudnjaku, kad me niš ne steže posred trbuha, kad se nasmijem iz njega, i kad se družim s ljudima s kojima zaista volim biti, sasvim na njih usredotočena, bez zadrški i taktiziranja. A love će, valjda, biti dovoljno za moju skromnu smrt; i do nje. Jer je ne dam i ne dam Zaslužnima!

Eto, ja se pojavila, i odmah i prijavila! Ne samu sebe, of skroz, ali zahvaljujem na uvažavanju :-))

Bez toga bih možda čak i povjerovala da sam potpuno izvan ljudskog mainstreama; ili da je blog zamro, u blaženom nedjeljenjom blagovanju i preživanju poglagovanoga blaga.

Ali jock, netko je uvijek tu, budan/na i pozoran/na i brzoprst/a :-))

E, takva persona nas ne bude pokopala - istrošit će se prije vremena. A ne budemo ni mi nju, jer ne možemo znati koja je. Možemo samo preventivno lelekati za svima čiji izostanak primijetimo u našim redovima ;-))

Hm. U stvari, tu personu bi mogla pokopati i oplakati baba: ona i tak nemrem voljeti nikog živog. S mrtvima je puno ljubafnija.

A moj ručkić se otkrčkić... I ja baš gladna. Gibam :-))

* nemre - pretposljednji komentar

Frojdovska omaška - je, ja mrem, od glada!

:)

uobličeno i završeno.

ne ostavlja mjesta komentaru osim smaje :)

jedino, moram dodati:

gica je preslatka :))