Ručkić krčkić

To danas kuham. Nisam još počela, mrsko mi rezuckati paprike, luk, rajčice... Ali budem. Naslov je zato jer će ovaj zapis vjerojatno ispasti kao sataraš, mješavina svega i svačega...

Prvo, cucak, uslikan novim mobitelom. Tek zadnjih nekoliko godina kužim koliko su sitnice bitne za (po)državanje dobrog i dobrohotnog raspoloženja: stari pas je bio mrgud i samo bi potvrdio moju uvijek latentnu mrzovolju, a Duška, ah, Duškica, to je takva vedrina, takva prpošnost, da se moje mrgudarenje topi sa svakim zamahom njezinog repića i na koncu ga više uopće nema...

I novi mob: svake 2 godine preko posla uzmem novi, uvijek neku drugu firmu, jer do sada se nisam namjerila na neki koji bi mi se zaista svidio, osim Sony Ericssona, koji sam si kupila sama, još u vrijeme intenzivnog iskričarenja, jer onda sam imala i privatni i službenim mobitel i broj. Jock majci više, sad je službeni uvrh glave! Naravno, odnosim se maćehinski prema njemu, ne uključujem ga, ostavljam ga doma, zaboravljam gdje je... Iako uvijek spustim na njega sve moguće aplikacije, u nadi da će mi se svidjeti. Ne, još niti jedan nije, sve do ovoga. Jest da je komadina strojčeka za nositi, ali je baš po mojoj mjeri! Fakat mi dođe da iznazivam sve zanemarene kontakte kak mi je dobar, lijep, dovoljno glasan, ne preglasan, lak za korištenje. No, bumo još vidjeli... Kod mobitela mi je najvažnije da ima dobru kameru, da je brz i da su tipke dobro raspoređene. I da je display dobar, da ga vidim i po suncu i po mraku, i da mu mogu dodavati i oduzimati što mi se (ne) sviđa. Nije mi važno da kuha i pegla, dovoljno je da radi osnovno, ali neka to radi dobro. Izgleda da je Sony Xperia od te sorte, a cijenom pristupačan, za razliku od iPhonea.

Zatim, kokoš. Ova naša, lokalna. Prvo mi dođe na slikovni zapis i konstatira da vjerojatno ne bi prošao na National Geographicu. OK. Iskrica nije National Geographic, a ja nemam ambicija ovdje stvarati neku kvalitativnu paralelku. Ujutro dok čekam kavu volim prošvrljati sajtovima koji imaju slike životinjaca, izaberem neku koja mi zapne za oko iz ovog ili onog razloga i onda ju zalijepim ovamo; no brainer, još krmeljam, još sam nekoordinirana. Poslije kave bih možda nešto drugo stavila, ali onda obično imam prečega posla.

Kasnije (a ja to vidim, jer mi nije mrsko iskričariti s novog mobitela) zakelji ona sliku svojeg sina i stane mudrovati o njemu, o djeci općenito i o prosvjeti. O njemu ne kanim ništa reći, ne poznajem dijete, o djeci općenito zasigurno znam više nego ona jer mi je u naravi posla intimno ih upoznavati, a taj posao radim 30-ak godina, dok o prosvjeti mogu reći ovo: nije prosvjeta zamjena za roditeljski odgoj; i ne može biti uspješna ako je roditelji omalovažavaju čim zinu ili tipknu. Jer djeca ne uče samo iz onoga što im se izravno kaže, nego iz SVEGA, dakle, i iz naših usputnih i nehotičnih izraza lica, primjedbi ili razgovora koji uopće nisu namijenjeni njihovim ušima. Ne kažem da je prosvjeta u Hrvatskoj idealna, čak ne bih rekla ni da je dobra, ali je evolucijska zadaća svakog školarca da iz nje, takve kakva jest, izvuče što više, a ponajprije ono što treba. Mnogima to sasvim lijepo uspijeva, mnogima ne; prosvjeta bi bila dobra kad bismo mogli reći da VEĆINI uspijeva. I kad bi ona neuspješna manjina bila nedvojbeno determinirana vlastitim sposobnostima i/ili odgojnim utjecajem roditelja.

(Sretnem jučer kćer svojih nemogućih susjeda, onu malu koja mi je dolazila na instrukcije, a čiji roditelji nikak nisu mogli prihvatiti moje zapažanje da je mala grdna ljenčina, iako joj ne manjka ni software ni hardware za školske uspjehe, te da su neuspjesi ishod njezine pubertetske raspamećenosti, neorganiziranosti, neusredotočenosti, nemara i nepoštivanja škole kao takve i profesorica kao takvih - za jednu su i ona i roditelji govorili da je "stara vještica", a za drugu da je "lezba" - roditelji su htjeli da joj ja pišem zadaće, hipnozom ili nekom drugom nenapornom metodom ulijevam znanje izravno u sive stanice, i to kad se njoj sprdi da bi mi to dopustila, a da se mogu metamorfozirati u njezin lik, vjerojatno bi me angažirali i da sjedim na nastavi, aktivno sudjelujem, vodim bilješke i odgovaram kad me se prozove; no, ukratko, roditelji i mala su poduzeli sve za njezin trajni neuspjeh jer nisu htjeli prihvatiti privremeni, tj. da dobiva trojke dok sa mnom ne nauči dovoljno za više, jock, oni su za svoje nofce htjeli instant-petice i moju raspoloživost 24/7, ja to lijepo odjebah i veli mala jučer: popravak. "Srušila me", veli ona, glasom punim osude. Profesorice, ne svojeg neznanja.)

Zatim, seljoberi. To je ljudski soj koji je nesposoban evoluirati, iako smatra da bi čisto fizičkim pomacima trebao i morao postizati kvalitativne pomake u svojem življenju, koje i postiže, ali nisu po njihovoj seljačkoj recepturi. Ovdje su to ovi brojači mrtvaca čije se kosti hlade već više od pola stoljeća, a u stanu ispod mene klimakterična žena koja je prodala kuću na periferiji da bi joj kćeri stanovale u gradu dok studiraju; pa je iz vjerojatno čisto komforne kuće došla u jednosobni stan u suterenu i normalno da je ovdje nesretna. Kompenzira to prisvajanjem dvorišta za sušenje svojeg veša, kojeg ima neizmjerno i stalno (drugi susjedi i ja čak pretpostavljamo da pere za neku praonicu, ali mi to ne drži vodu, jer je sve istih brojeva i stalno isto, štoćereć, pere ona svaki komad nakon jednog nošenja, što je već OKP), rastegnula je štrik poprijeko po cijeloj strani dvorišta, nemreš proć od njenih gaća, grudnjaka, plahti i svega što ti se uopće ne gleda i ne dodiruje, ali ja volim po vrućini doći u dvorište, ondje nije tako usijano, pa joj jednostavno odgurnem taj veš i pustim Dušku neka ga zaprašuje skakanjem, jer to njeno je bezobrazluk, nije ona jedina u suterenskom stanu, ali svi su postavili štange ispred svojih stanova i prozora, a ne poprijeko, tak da neizbježno smetaju svakome tko želi proći. Dakle, seljoberica ne kuži da sa stanom ne ide i dvorište, tj. da je ono zajedničko i da se bilo tko od nas može sprdnuti, npr., peći roštilj pored njenog veša i to s punim pravom, a pride joj smeta što Duška od 6 kila i 2 deke skakuće iznad njene glave. Veli to ona meni, a ja joj velim, zapalite vi svijeću u Kamenitim vratima što vam skače Duška od 6 kila i 2 deke i što vam hodam ja nad glavom, jer kad prodam stan, pobrinut ću se da vam nad glavom gaca familija s petero male djece! Ma pizda ti materina seljoberska! Iznad mene živi troje male djece, raspon godina od 2 do 12, i naravno da ne levitiraju, naravno da ih čujem... I da se baš hoću fokusirati na to da ih čujem, naravno da bi mi smetali. Ali ja, urbana kakva jesam, ne bih očekivala da oni uzgoje krila, nego bih stavila čepiće za uši; ili premjestila svoja stalnija boravišta, kao što i jesam učinila kad su mi nerava došli susjedi od beskonačnih burgijanja.

Eh, ponestaje mi pljuga, a i spremna sam za sjeckanje... Još sam ovo - nema novih fotki gerijatrijskih ljepotica? Pa kak to?! A onima prije su mi tak dobro odbrusile kad sam bila zločesta! Šmrc.

Ajd, fala blogu, jedna se sjetila da ima unuka! Lijepa slika.

A ona druga, je, ponosi se ona unukom, ali čisto sumnjam da bi je htjela bedinant. Kao i ova sa slike. Rekreativno može.

U stvari, u redu je to, bake su zato i bolje nego mame u mnogim aspektima, baš zato jer su s djecom onda kad im se hoće, a ako i nisu, onda su bez odgovornosti za konačni odgojni ishod.

I ja sam svojoj Duški više baka nego mama - mama sam bila šaponji. Jako sam brinula za konačni ishod. Sad me nije briga, važno mi je samo da se nas dvije dobro provedemo.

I paz čuda, pseto bolje odgojeno nego bilo koje prije! I sretnije pride.

U početku sam to pripisivala značajkama pasmine i njezinoj prirodnoj inteligenciji, ali nije (samo) to: jest, ona je pametan psić, ali ta njena volja da stalno uči, da mi se prilagodi, to je, rekla bih, ishod te moje ležernosti, tog prihvaćanja i očiglednog nastojanja da joj bude dobro.

Pa ako to kuži pas, koji bi, prema nekim istraživanjima, trebao biti pametan kao 2-godišnje dijete, i to samo ako je najpametniji mogući pas, onda bi valjda i nešto starija djeca trebala profitirati od evidentne dobronamjernosti svojih odgajatelja.

Je, ali nešto starija i puno pametnija ljudska djeca jako dobro kuže locus kontrole i usredotočenosti: znaju oni kad njihovi odgajatelji žele njihovu poslušnost ili suradnju zato da bi se bavili samima sobom ili nekim potencijalnim jebačima, a kad joj se vesele zato jer je evidentan uspjeh u učenju nečeg novog.

Iskrica je prepuna nezrelih roditelja, upropaštenih ljudi, lezilebovića, bogudanokradica i općenito ljudskog taloga. Ježim se od užasa kad uvidim da se većina njih uspješno rasplodila.

Ufff, kuhanje u ljetnoj haljini na bratelice je prepuno rizika: prvo sam se opekla po srednjaku lijeve ruke, ispod nokta (gadno mjesto), a onda mi je ulje štrcnulo po golom desnom ramenu. Sranje.

Ona fotka nije fake.
Tree-nesting ducks.ima ih više vrsta.

A bakinstvo?
Hah...kajaznam.
Rado bih da i moje jednom bude prigodno.Ne bih baš htjela imat 50-60 i vrtić.Zasad.

Ali ako mi bude fora, bit će.
:)