Ručkić krčkić

Jutros sam na FB-u rješavala neki test razlikovanja boja. Ispalo je da ih izvrsno razlikujem! Valjda se zato nerijetko odlučim za neke kombinacije koje su većini drugih ljudi najblaže rečeno "riskantne" ili nerazumljive.

I tak, sad bum i ja jedan photo-session. Nastao je jučer, kad sam u dvorištu nabrala cvijeće i ušla u boravak, gdje sam prekjučer promijenila zavjese u bordo-narančaste, i tak mi se svidio taj štimung, tak mi je sve tu bilo good, da sam poslikala... Za nedoblog da zaboravim kak mi je lijepo, a ne za blog.



Jer, nije mi uvijek bilo tako lijepo doma; a grdo je kad ti doma nije lijepo. Anđa-međedica garant još uvijek ima slike nekadašnjeg kaosa, koji sam ja uredila po svojem, i kaj god tko mislio o tom uređenju, meni je lijepo, meni je tu udobno, meni je po mojoj mjeri, sve mi je prozračno, prostrano, a sve što trebam mi je pri ruci, ondje gdje to obično trebam.

A usustavila sam taj kaos uglavnom starim stvarima, jer postoji kontinuitet u mojim preferencijama: boje! Što god sam kupovala, bilo je izrazitih boja, crvene, terakota, bordo, oker, pa onda zeleno da razbije monotoniju, i ponešto neutralnih tonova, bijelo, svijetlo drvo... Nedavno sam kupila ovaj pladanj na nogarima, bijeli, i u njega stavila podmetač za blagovanje upravo nabrojanih boja, a imala sam ga otprije, i savršeno se uklapa, kao i nabrano cvijeće, intenzivno ružičasto.



Veseli me i to što je kod mene doma praktički nemoguće išta uslikati a da ne ufatiš i neku životinjicu. I kod njih se vidi dosljednost, moja: svi su mekani, dlakavi, umiljati, a ptičica je točno mojih boja: zelena i crvena i žuta; pokojni muž je bio zelen s crnom glavicom i jarko crvenim kljunom. Čak se i krletka, nehotično, uklapa bojama: bijela sa žarko narančastim postoljem.



Žao mi je samo zbog kuhinje: isprva sam htjela jabuka-zelene fronte, to je jedna jako žućkasta nijansa zelene, ali se nisam odvažila, jer još nisam imala pločice i linoleum. Šteta! Bila bi savršena, sve bi se to sljubilo. Ali, hebiga, imam ziherašku slonovu kost. Možda se za koju godinu odlučim promijeniti fronte u prvobitni izbor. Ali linolenum je lud, zar ne?



Gotovo sam sasvim sigurna da ćete vi u ovaj moj zapis učitati neke svađalačke motive, ali nema ih, vjerovali ili ne. Meni je ovo naprosto javni podsjetnik, a takvi više obvezuju od intimnih, koje lako zanemariš i zaboraviš, da mi je DOBRO. Jer, je, ja sam realni pesimist, i strahujem od lošeg, i prilično sam ziher da će se slučiti. Osim toga, prag zadovoljstva koje se može preliti u sreću stalno raste, i znam da mi u nekoj doglednoj budućnosti ove srećice neće biti dovoljne. Ali sad jesu. I trebam zapamtiti da jesu. I koliko je bilo teško stići do njih.

A toliko su dovoljne da odolijevam nizu pretpostavki koji bi se tako rado rasprostirao mojim mislima: što bi bilo, kakva bih JA bila, da sam oduvijek/ranije mogla živjeti ovako? Nisam mogla. Ali drago mi je što sam još uvijek takva da me ovako veseli.

Sviđa mi se tvoj linoleum u kuhinji. Sviđa mi se i taj bijeli servirni stalak. I kaj je je, tvoj stan zrači toplinom.

ma sve 5..u odnosu na prije...zaista
djeluje prozračnije..svjetlije

..no..brzopleta,kakva jesam,pročitam da TVOJ pokojni muž bio zelen(rekoh ..valjda zbog bolesti)..crna kosa i crveni kljun (mislila nos)..kad ono
papigin :))

Fala, kokoško, tvoj kompliment ubrajam među komplimente GRANDE, i prilično sam ziher da ima i neku kakvu-takvu zanstvenu osnovu ;-)) Btw., kak su ispali tvoji roza-sivi zidovi?

Pa, sleep, nisi puno fulala, i muž mi je bio koloristički zanimljiv: imao je gotovo crnu kosu, ali svako toliko bi mu istrčala neka sasvim RIĐA dlaka; i imao je zanimljive, tamnozelene oči. Ma, bio je prekrasan :-))

Bokić;-)...kako da napišem kratko, stvarno priču.....?..

tamo preko mlake(Americi) živio je čovjek ispred jednog velikog hotela, izbjeglica iz Hrvatske naravno, desetljećima je živio kao klošar i nikada nije posjetio svoje rođake,( izgubljeni brat!) a hotel lijep, velik ,i nitko ga nije potjerao. Jednog dana dobiju sestre* braća u njegovoj domovini službenu obavijest, da im je umro brat i da su naslijedili nešto manje-više novca.Kad su stigli tamo su saznali da je taj hotel bio njegov, a njemu je bilo ljepše živjeti n ulici...Ne uspoređujem njegov prostor sa tvojim stanom Vega, da ne bude zabune, nego želim reći , moj dom- moj raj, moja sigurnost moja sreća, ma kakav bio i gdje bio.

Tvoj stan osim lijepog linoleuma ima i toplinu doma zbog tih malih pernatih i dlakavih bića, da ne pripisuješ sve zasluge sebi:-)))))

a linoleum je baš fora
zgodno..kao da su pločice.

stan je jakooooooooooo velik, to čistit sama....uhh

Kužim ti ja to, bis: dom je u glavi. I sve si mislim, dobar dio života sam bila bezdomnica, zato jer u glavi nisam imala to svoje mjesto. Ali, kako god zemeš, mislim da je super što su i to mjesto i opipljivi prostor nekak istovremeno nastali i što mogu/znam/hoću uživati u njima. A znam da je i kod tebe toplo i veselo, i to ne samo zbog životinjica :-))

Eh, uz linoleum i pločice idu pričice, koje bih, da sam praznovjerna, pripisala prstu neke više sile:

Ovak, prvo sam išla pogledati pločice, uđem u dućan, prvi izložbeni primjerak kada za 60 tisuća kuna; a ja u zmazanoj frotirnoj haljini, s rajfom u zmazanoj, prašnjavoj kosi. Mislim si, baš sam si pravi dućan našla (a hebga, bio mi usput do pet shopa). Dolazi ulickani prodavač, ja mu odmah velim "Čujte, meni je cijena bitna, ako ovdje ima nešto u mojem platežnom dometu, OK, ako nema, da vam ne tratim vrijeme..." Veli on, "Ima, ima, ima restlova!" I odvede me do tih mojih pločica, inače kvadrat košta cca 500 kn, a ja dobila 5,5 kvadrata za cca 500 kn. Koje mi je drugi (jer nisam odmah kupila) svim silama nastojao uskratiti, valjda ih je već preprodao nekom svojem, ali ja se za njih izborih, a postavljene su bloškim snagama i znanjem!

Linolenum, slična priča: odem u trgovinu, motam se oko najjeftinijih. Priđe mi prodavač i pita "Vi kanite SAD nešto kupiti?" Odgovorim "Pa da, ako si nađem nešto... ali niš mi baš ne paše". Veli on "Onda nemojte danas. U petak imamo sniženje za linoleume, koliko je temperatura mora u Dubrovniku, toliko ćemo ih sniziti". Odma ja prešla na skuplje i upikirala ovaj. A tog petka u Dubrovniku more bilo 24 celzijevca! :-))

Je, bis, pokora je to čistiti, moraš svaki dan pomalo, i nikad ne izgleda savršeno. Ali, meni ne smeta, a ja tu živim :-))

Hehe, prijavilo! Mašala.

Pa, kad ste već našli nepoćuđe u ovome, ajd da vam još malo dignem tlak:

Sve će ovo boža naslijediti. Pride još 50 kvadrata koji se ne vide na slikama, jer ih ne koristim.

A sve je ovo baba propustila, jer joj je pelinkovac draži. Plus još onih 50 kvadrata koji se ne vide.

Jest da bi morala podijeliti s božom, ili prostorno, ili novčano, ali da uzmu najminimalniju cijenu, ajmo reć soma eura, opet bi to bilo cca 75 somova po glavi, jer uz to idu još 2 tavana i 2 podruma.

Ja sam stala sa svojim preuređenjem zbog lijevog lakta koji mi nije dozvolio dalje. Valjda ima neki razlog. Plafon je bijel i jedan zid rozi. Dalje ništa. Sad ću to morati htjela ne htjela, ne mogu ovako ostaviti, ako se selim.

Štoviše, baba je mogla odma dobiti onih 50 kvadrata koje ne koristim, pod uvjetom da prestane cugati.

Eh, sad, netko će reći "Baba je principijelna, nije se dala podmititi"; a netko drugi "Baba je totalna ovisnica, a znamo da ciroza jetre dovodi i do poremećaja psihičkih stanja".

A to s Božom, to je tvoje pravo, naravno. Jedino što bih napomenula da si ti još mlada i da ćeš živjeti barem 20-30 godina, a Boža i nije puno mlađa od tebe u tom kontekstu. U vremenu od od 20-30 godina puno se toga promijeni, brakovi (više njih) se sastavi i rastavi, a kako neće prijateljstva. Postoji mogućnost da se Boža opet uda, a i ti, zašto ne.

No, lijepo od tebe u svakom slučaju.

Seliš? Ma, fućka ti se onda, nemoj niš dovršavati, tko god da dođe, tak i tak će sve napraviti po svojem. Dobra je to kombinacija, ali napisala sam ti, gnjavaža za održavanje. 50 godina sam imala tonirane zidove, i svaki put belaj, jer štete nikad (za inat!) ne nastanu dok spremljena boja još uvijek vrijedi, nego uvijek taman kad više nemreš rekonstruirati original. A svi ti obojani zidovi u serijama su, isto sam ti rekla iz prve ruke, jednostavno zbog kamere. Inače je to samo za one kojima lova nije problem.

Vego, je li bi ti pristala na taj aranžman da si na Babinom mjestu?

Ovaj stan ostaje meni, a i ako ga iznajmljujem, ne mogu ga iznajmiti polupofarbanog. Zbog sebe.

To s božom je za dizanje bloških tenzija. Boža i ja dobro znamo stvarnu situaciju, a ta je da su sve moguće permutacije zaista moguće, a čak i ako se ne ostvare, ova nekretnina je moj mirovinski fond: tu sam do pemzije, onda prodajem i grickam lovu od razlike u kvadratima. Ako nešto preostane, neka joj. Međutim, ako sad odmah riknem, stvarno bi bilo šteta da se toga dočepa Nadbiskupija ili Holding. Onda ide mojoj prijateljici, koja mi je zaista bila prijateljica kad sam prijateljicu jako trebala. I logičnije mi je predvidjeti to za nju, nego za neku svoju vršnjakinju, koja može okinuti daleko prije nego ja. Uostalom, čak da boža otegne jako ubrzo, ima djecu, dragu, pametnu, pozitivnu djecu. Neka onda oni profitiraju.

Nisam na babinom mjestu. Ovisna sam o pušenju, i da, ako bi mi netko ponudio varijantu u kojoj bih imala jako velikih izgleda prestati pušiti, sigurno bih prihvatila. Ne zauvijek, nego dok se ne riješim ovisnosti. Baba je mogla živjeti kod mene, prestati cugati, ušparati lovu koju inače troši na cugu (a to nije malo, osobito s obzirom na njena skromna primanja) i onda otići od mene, dići neki kredit (jer je već toliko stara da nemre dizati na 30+ godina) i osamostaliti se. Mislim da je to bila jako dobra ponuda. Ja niš nisam tražila zauzvrat osim da ne cuga.

Ja Babu razmem. Nije lako primiti skupi poklon. Mislim da ne bih ni ja pristala, jer se ne volim osjećati dužnom. Pogotovo ako osjećam da se ne mogu revanširati na neki način. Koliko god to bilo za moje dobro.

Ma, ja čak i to kužim, nije ni meni lako primiti nešto što ne mogu uzvratiti... Ali, kajaznam, u životu sam se naprimala toliko ničim izazvanih darova (po mojem) da sam prestala mozgati o tome. Štoviše, skužila sam da sam ziher nešto dala kad mi to ljudi daju. I da je gore ne primiti (za njih), nego primiti, a da uzvraćati ne moram, jer već su dobili nešto što su trebali. I ja sam od babe već dobila nešto što sam trebala, i žao mi je što ona to ne kuži. Žao mi je i što vjerojatno misli da to stalno treba davati, a ne treba, ta potreba je namirena.

Npr., ovaj stan i sve moje financijske nedaće su namirene nakitom koji sam dobila na dar od raznoraznih ljudi. I zbilja, istina je, zlato uvijek vrijedi!

Aha, evo, baba pročitala. Ma, kužim ja nju: teško je osjećati naklonost prema nekome tko vidi tvoje najgore slabosti, koliko god taj bio dobrohotan u nakani da ti pomogne riješiti se bar onih koje te operativno sputavaju. Žao mi je što je tu nagon jači od razuma: za razliku od gerijatrijskih ljepotica, koje su materijalno osigurane, manje-više, ova je zaista cjelokupnu svoju egzistenciju podredila ovisnosti. Možda sad fulam, ali sjećam se dok je bila čest gost u mojoj kući, mala flaša pelinkovca košta oko 60 kn. Vjerujem da ih ona ispije 2-3 tjedno (toliko ja ispijem makedonskog merlota po 18 kuna), stanarinu plati oko soma i pol kuna, a zaradi koliko - 3, 3 i pol soma? Boža i ja smo joj kupovale vitamine za vjerske i ine blagdane da je koliko-toliko osnažimo za taj stil života... Ali, OK, to je NJEN stil. Meni je nerazuman i pride odvratan, ali je NJEN. Nisam ja pokrenula bloški linč zbog NJENOG stila, nego obratno.

Osim toga, mislim da joj je jetra zaista propala, a to mislim zbog psihotičnosti njezinih zapisa. Ne u vezi sa mnom, to je shvatljivo, nego što je ono bilo neki dan, nešto o adminima, Reniću, nemam pojma... Neke pretpostavke koje se prežvakavaju godinama u obliku zaista PRETPOSTAVKI, ali jock, ona o njima piše kao da su neosporna i dokazana istina, a zaboravlja pride da se i za nju pisalo da je admin, da je Renić, da je na platnoj listi Iskrice... Užas.

Dakle, zbilja mi je žao što ne mogu pomoći nekome tko meni uistinu JEST pomogao kad sam bila na dnu.

Hm. Možda je njezino dno daleko niže od mojeg? U tom slučaju, Ok. Ima još fore...

To što je bilo među vama lijepo i vrijedno nek ostane. Ne znam jesi li svjesna, no Baba dugo nije protiv tebe rekla ništa loše. Čak te i branila na neki način. A gle, nitko nije savršen. Prihvatiš nekog takvim kakav je, bez uvjeta i nerealnih očekivanja.

Nije? Ne bih rekla. Nemam običaj spremati tuđe komentare za nedajblože, ali nerijetko se ovdje osjećam napadnutom i olajanom. Ne nepada ona uvijek osobno, za to je prepametna, ali ima svoje prije koje odrade radni zadatak po nalogu. Ma, svejedno. Kao i sa svim drugima ovdje, ako mi se da kvačiti i zakvačiti, zakvačim se; ako ne, vozim dalje.

Sad vozim ručkiću. Heh, sinoć sam opet ispekla štrudlu, i opet je estetski debakl! Dobro, nije procurila kao one koje sam prije godinu i više slikala za blog, ali ne znam zakaj meni ne uspijeva niti natruha simetrije. Whatever, radila sam s trešnjama i borovnicama koje su bile na granici propadanja u mojem hladnjaku, ukuhala sam puding, sve to s već mljevenim Plazma keksima na gotovo i razvaljano lisnato pa u ror. Zaboravila sam grubo naribati čokoladu, ali svejedno, okus je mmmmmmmmmmmmmmmmm... A izgled - koma.

Za ručkić je satarš od jučer, jedva preživio, ali zato sam morala ispeći novi šnicl na naglo, jer sataraša je ostalo jako malo; imam i faširance, ali njih ostavljam za večeru ili popodnevni gablec. Sutra ću natenane dinstati junetinu za juhu, ali ne u juhi, nego s mladim kupusom i povrćem iz grincajga za juhu, to bude za prste oblizati! Obožavam želatinizirane žlundrice :-))

Ja sam otkrila konzumovo tijesto za pizzu. Odmotam, i dok naslažem na tijesto sve ostatke što imam pećnica se zagrije i u pećnicu 10-12 minuta. Tako da je moj ručak već odavno gotov. A pizzu svi vole.