Ručkić krčkić

Tak mi je danas sve - što ispadne. A sjetim se, neki dan izrekoh mudru misao:

Tko ode dalje, može se i vratiti.

Odnosila se na banalnost, na moj odnos s mojim bivšim, iz kojeg sam ja zaista, doslovno i metaforički, otišla dalje; ali on nije. I meni je zato svaki susret i svaki razgovor s njim mala fešta, prava radost, jer drag je on, nisam ga bezveze godinama voljela, i još ga volim, ali na taj bezbolan način osobe koja je otišla i koja se ponekad vrati, iz poštovanja, iz sentiša, iz razdoznalosti, ukotvljena negdje drugdje, i slobodna. Njemu je to bolno. Razljutim ga. I lijepo mu je. Ali on bi total recall, potpuno isto kao što je bilo, dakle - nemoguće - jer nismo isti i nikad više neće biti isto. I zato nije nikakvo. Osim ponekad, sasvim slučajno.

Kad pogledam ove bloške crne udovice, mislim si, jeboteblog, te su otišle, ali se nisu oslobodile. Doslovce ona druga mudrost, može seljo iz sela, ali ne može selo iz seljaka. OK, ako želimo vječne krvne osvete, tržište svedeno na trampu iz seoskih bašći, seoske ridikule i djecu izobličenu incestom, sve pet. To nam je ukinulo balkanska tržišta, upropastilo npr. izdavačku djelatnost, svelo nas na kulturološku RTL-izaciju i Big Brothere koji blage veze nemaju s udbašima, na dužničko ropstvo i robijanje naše djece (ajd, falablogu da ih nemam!) mitologijama predaka i ravnodušnim Čarobnjacima iz Svijeta, a kad sve to skup zbrojiš i oduzmeš, sve se svodi na psihologiju samoupravnog socijalizma, ilitiga blesavo uvjerenje da Pale može opstati sam na svijetu i da svega kod nas ima, da je uravnilovka prava i pravedna mjera, osim za (nabroji etnicitete i vjere za koje nije, tj. koji su dežurni krivci) i na onog jadnog Gavrila koji će platiti glavom prepucavanja Velesila koje nikad nije skužio u svojem seljačkom obračunu sa suseljanima koje Velesile nit kuže, nit zarezuju.

Treba otići od toga, kažem ja. Kao Huckleberry Finn. Pa se vratiti, slobodan. I biti sentiš. Dovoljno slobodan da budeš sentiš. I pravedan.

Ma, boljela bi mene briga za te crnice da sam npr. u Oxfordu. U kojem sam bila prije 38 godina, u vrijeme Thatcherice i zatvaranja rudnika, socijalnih nemira neviđenih razmjera i prvih punkera, i u susjednoj ulici ugledala mini morrisa s iscrtanim kukastim križem. Ja sam se prestravila, a Englezi su se smijali: "Budale", rekli su. "Te nitko ne šljivi. Nek crtaju."

Ova slička je iz našeg parkića. Snimila ju je moja prijateljica, koja je otišla u Dublin, s mužem kojeg su headhuntali (moj bivši student, moj ponos i dika!). Nisu otišli iz nužde, ovdje su živjeli natprosječno dobro, ali svjesni da im je to neizvjestan maksimum. Ona se također zaposlila, na poslu, veli, koji ovdje vjerojatno nikad ne bi dobila, iako ima završenu farmaciju i MBA i prilično jedinstveno iskustvo u prodaji vrlo specifično uciljanih lijekova; otišla je onamo bez kontakata i veza, i eto, postala direktorica u irskoj firmi, oko nje sami Irci, i nema beda, osim što joj je teško pratiti govorni irski engleski. Naravno, ne namjeravaju se vratiti. Ah. Kad bi se oni i njima slični imali volje vratiti, ni kukasti križevi na nogometnim stadionima mi ne bi smetali. Zbilja. Ovak, sve si mislim, možda zatrebaju dadilju za pse (imaju 2, nekadašnje Duškine najbolje prijateljice). Pa da im se pridružim...

A slička je iz parkića jer me podsjeća na jednu drugu mudroliju, ovog puta iz Dr. Housea, kad on veli "Embrace your shallowness" (prihvati svoju plitkost). Jesemti, jučer sjedim s onom jadnom ženom koja mi prepričava svoju interpretaciju svojeg života, a ja slušam na frtalj uha i svejedno joj izrađujem psihoprofil, odmah vidim, aha, simbiotski odnos s majkom, nesposobnost osamostaljivanja, idolatirja kao brana od spoznaje realiteta, nefunkcionalni odnosi s muškarcima, raspolućenost između idealiziranja autoriteta i potpunog nepovjerenja prema drugim ljudima, tzv. "običnim smrtnicima", pogrešni izbori nastali iz povodljivosti, nesposobnost prihvaćanja vlastitih pogrešaka i vlastite odgovornosti... A jadna! Srećom, ništa od toga joj nisam rekla. Ali, ako još nekoliko puta sjedne pored mene i nastavi priču, nisam ziher da ne bum. Jer će mi se nakupiti. Nije ona niš meni skrivila, JA sam takva. Ne znam zaustaviti pogled; ili misao. A subatomska misaona razina je većini terra incognita. Svijet u koji ne znaju otići i ne znaju se iz njega vratiti, slobodni.

Zaustavljam pogled (nisu to znali ni oni Nabokovljevi likovi iz novele "Transparent Things", koja me zauvijek obilježila), njuškam mirise iz kuhinje, zavaljujem se u stolac, uzdišem: niš ne moram; a mogu što god mi se hoće. A hoću ono što mogu. Zar to nije divno?

nema se ovdje što dodati..padam ničice pred dušom tvojom...jedna žena i jedan pas, jedan briljantan tekst ...sasvim dovoljno..ne vjerujem da postoji muško koje bi se snašlo na pravi način ući u tak komplicirani svijet....:)