Ručkić krčkić

Mene moš bar jedno pet-šest puta razveseliti reprizom, jer ja sve tak "pozorno" pratim da obično tek pred kraj skužim kak znam što će biti... I ovdje je tako, i na telki.

Ali, i ovdje i na telki je čak i moj brojček premašen!

No, tko sam ja da se bunim...? Ni moj kreativni doprinos ovoj stranici nije blogznakakav. Nisam više sva u upitnicima, ne muče me velika pitanja o velikim i presudnim pojmovima, živim pomalo, potiho i poprilično dobro, i tak, zapravo me najviše zanimaju sitnice iz mojeg mikrokozmosa: Je li bilo opravdano danas spizditi preko 100 kuna na ukrasne jastučnice? Hoće li moja frendica Anka cijeniti moju eksperimentalnu štrudlu od svega i svačega kad mi u petak dođe u goste? I tome slično... Najradije bih se raspisala o tome kako sam uspješno oribala rajnglu u kojoj je gadno zagorio ručak, jer sam se osilila, nije mi više dosta da pustim ručkić neka krčkić a ja na blogek, nego ja u Billu, pa natenane... Pa, oribala sam ju. Ko nova je.

Mogla bih i o svojim studentima, izostaju s nastave, dobiju zadatke da nadoknade propušteno, ja to za svaku studentsku glavu radim po mjeri, otvorim karticu, pogledam što je točno propustio, nađem mu poučne zadatke iz toga i očekujem da ih riješi uglavnom točno, jer su, naravno, laki, tek toliko da ne ljosnu na ispitu. A danas mi dvojica šalju "riješeno", kad ono, ne zna lijeva što radi desna! Valjda su mislili da ne budem pregledevala, da je dovoljno ispuniti nekim tekstom...? Sad će podivljat jer im ne dam potpis pa neće moći na ispit; a ja si mislim, bolje ti je da podivljaš pa naučiš, nego da sad moram još i dodatne verzije testa izmišljati jer buš ziher pljusnul, ako je suditi po "radu". Jooooooooooj, te ofrlje generacije... Ma, OK je biti površan tu i tamo, ili kad imaš jasne prioritete, OK, engleski te ne zanima, ali daj odradi ga za dvicu, ne moraš za peticu! Ne. Oni bi peticu, a ne dvicu, i to bez imalo napora. Hebga, ne ide. Bar ne kod mene. Sve dok mi netko logikom ili realnom prijetnjom mojem materijalnom standardu ne dokaže da bi moglo proći.

Trebalo bi staviti ručkić da se krčkić. Kad usporedim koliko sam love ostavila za 1-tjednu zalihu klope, onda one ukrasne jastučnice i nisu skupe. Trajat će koju godinu, ako niš drugo. Prodavačice su sve napasnije i napornije. Praktički više nema trgovine u kojoj te puste da na miru razgledavaš, onda ti nešto zapne za oko, pitaš, ona pokaže, potraži... Ne. Sad ti dihaju za vrat i jako se ljute kad ne kupiš najskuplje. A ja bezobrazno uvijek velim da je preskupo i da ne želim potrošiti toliko love za takvu stvar. Jednostavno NE ŽELIM: imam svoj cjenovni prag i dok ne nađem nešto što je ispod njega, ne kupujem. Ova je, sirota, raspakiravala nekakve goleme prekrivače za krevet, iako sam joj pošteno rekla da mi cijena ne odgovara, vadila nekakve stolnjake, iako sam rekla da to ne trošim, išla u skladište provjeriti za nekakav šlafrok koji mi je zapeo za oko, ali ga nije našla, i na koncu je zamalo pukla kad sam zatražila popust za gotovinu, a potroših ravno 104 kune! Je, tak se dela. I ne pizdi se. Osim kad to nitko ne vidi.

A onda bez pogovora ostavim 300-ak kuna za špeceraj. I tak, idem ga sad iskonzumirati: svinjski lungić s miješanim gljivama u umaku od vrhnja. Brzo gotovo, a jako fino. I poprilično skupo. But I'm worth it, jel' tak? ;-))

tak je :)

uživaj! dobar ti tek :)

Fala, Ane! Mislim da hoću: modificirala sam recept po svojem. Dodala poriluka, umjesto senfa umiješala hrena, pomiješala vrhnje za kuhanje sa slatkim vrhnjem za kavu. Polizala sam kuhaču, i sve mi se čini - pun pogodak! Ali, sad još mora malo odstajati, da se okusi prožmu.

A evo nam i sunčeka! Eh, znači da bu Duška dobila poštenu šetnju + igračinu. I da ću je vjerojatno morati okupati. Ah.

Ma, nek uživa! Za sljedeći tjedan prognoziraju paklene vrućine, onda ni ja ni ona nemamo volje divljati po parkiću. Bolje malo blata nego sunčanica.

Kad je jako vruće, izvedem je zorom ranom, ali onda nema društva, samo ja, ona i loptica. To baš nije dobro za njezinu socijalizaciju, vidim da (poput mene) postaje sve izbirljivija glede društva.

Sinoć nam je bila njena prva, ali ne i najbolja prijateljica, i nije to bila ona PRAVA igračina; nakon nekih sat vremena počele su nam donositi loptice, svaka svojoj vlasnici, i igrati se jedna PORED druge, a ne jedna S drugom.

Ako navečer bude suho, odvest ću je u veliki park, gdje uvijek ima puno cucaka. I neću ponijeti lopticu.

A s druge strane, zakaj bi ona sa svima bila dobra? Ne mora biti. Važno mi je da nema potrebu dominirati, jednostavno se makne kad joj neki cucak nije po volji. Ako ovaj baš gnjavi, izgalami se. A ako je puno jači, izvali se poleđuške i preda, a prvom prilikom - klis!

Jesemti, ona moja kozica još od jutra skače po naslovnici! Ajajajaj... Baš smo si dosadili! A kaj ja sad tu mogu... Idem jesti :-))