Ručkić krčkić

...a ostali - moja kućica, moja slobodica; ili ćelijica; ili pljugica, ševica... Nije sloboda za nas obične smrtnike. U stvari, rekla bih da sloboda uopće nije za ljude. Ako bogovi postoje, možda je za njih, ali ako su nam slični, ni njima nije svojstvena.

Možda ovaj junački bubac smatra sebe slobodnim jer se nije raspičkao o neku prepreku; možda sam ja slobodna jer sam napisala vulgarizam; možda je Aleksandar Veliki smatrao sebe slobodnim jer je imao jako puno resursa i veeeelikeeee zemlje, iako je on sam, vele, bio mali... Svejedno. Kakve god (be)značajnosti dosegli svojim življenjem, uvijek se dogodi da nešto ne možemo pustiti: svoju komociju, svoju veličinu ili malenkost, svoju radoznalost, svoju potrebu za adrenalinom.

A svi na kraju ostanemo bez toga.

Čak i bogati, koji zaista, pravedno ili ne, imaju više izbora, više lakoće, više mogućnosti istraživati tko su i što su i što ih zanima, koji vide, iskuse na svojoj koži, isprobaju većini nedostupno, uživaju češće i intenzivnije, i kaj onda? Neki pošašave, propiju se, prodrogiraju, drugi se ubiju, odu u neku sektu ili se zatvore u ćeliju i oponašaju "prosvijetljene", a rijetki, uistinu rijetki pronađu neku razinu smislenosti, zadovoljstva, ajmo reć "sreće", najčešće neprepoznatljivu i neshvatljivu pojmnovniku većine vječno gladne, željne i potrebite. Zašto ne oponašamo NJIH, nego neke nama tuđinske kulture? Jesu li nam oni veći tuđinci nego neki opskurni redovnici s neke planinčuge na koju se nikad nećemo uspentrati, a da se i uspnemo, sumnjam da bismo na njoj znali/htjeli i uspjeli živjeti?

Ne znam. Ne smatram sebe slobodnom u svakom smislu i u dovoljnoj mjeri. Nekih svojih sloboda sam svjesna, a to je financijska autonomnost, onoliko koliko je to moguće u ovoj našoj državi, sposobnost razmišljanja izvan konvencija i priličan nehaj za mjerila drugih ljudi; a opet, nemreš biti slobodan sasvim sam po sebi i za sebe, bar ja nemrem, treba mi bar još jedna jedincata osoba da tu moju slobodu prepozna i prizna. Inače je naprosto izolacija. Niš više, niš manje.

Evo, za primjer, imam jednu šulkolegicu, njoj je oduvijek bilo jako važno da se uda, pa se udala za lijepog raspikuću. Ja mislim da ona robija svojem životnom konceptu, ishodu konvencionalne ljestvice vrijednosti, i da taj njen ljepotan nikad nije bio, a sad, pod stare dane, pogotovo nije vrijedan njenog radnog vremena od cca 160 sati tjedno, ali ona ne dijeli to mišljenje i zato si sa mnom više nije dobra, nego ima istomišljenicu u sličnome životu i one se međusobno priznaju. I misle da sam ja jadna i neslobodna u svojem životeku neosmišljenom kurcem u kući i dječurlijom na vratu plus redovan posao, honorarčenja, kućanski posao i odgoj ranije spomenute dječurlije (i jednoj i drugoj su djeca niškoristi, po mojem). Ali, njihovo je PRAVO (sloboda?) da žive kako žive i da se jednostavno odmaknu od onih koji ne dijele njihove stavove; njihovo pravo NIJE, niti bi smjele imati SLOBODU, da ih ikome drugome nameću.

A evo, kod nas se raspisuju referendumi o tome ima li neka društvena skupina PRAVO I SLOBODU nekoj drugoj skupini USKRATITI pravo i slobodu da živi u skladu sa svojim stavovima, pa i nagonima.

Ah. Mili moji, htjedoh ja vama reći ovo: kompletan pojmovnik osobne sreće i slobode nastao je početkom industrijalizacije, štoćereć kapitalizma. A u naravi ljudskog roda je, i to ne samo ljudskog, nego kompletne zemaljske flore i faune, da jači kvači, a slabiji robuje, i mislim da je zaista dosjetljivo priuštiti roblju iluziju srećice u četiri zida. Kuže li to ovi koji oooooommmmkaju u ćelijama? Tko zna! Nije ni bitno. Mislim da oni kuže koliko smo nevažni, kao pojedinci, u kozmosu... hm. Možda čak ne "kozmosu", koji podrazumijeva neki nama shvatljivi ustroj, nego jednostavno svemiru. Sviđa mi se ta riječ: sve mir. Možda su to ljudi koji su uistinu pronašli mir u svojoj nevažnosti, kojoj se svi podredimo kad-tad, a ako ne prije, onda u trenutku smrti.

Ali možda su to ljudi koji su se jednostavno sklonili od života, od njegovog evolucijskog imperativa, od valjanja gvalje, od mulja i dreka podjednako kao i od dosezanja zvijezda, koji zaista kroče zemljom maleni ispod zvijezda i ne pomiču ništa na toj zvijezdi koja je naš dom: nit ga čiste, nit ga spremaju, a ipak ga, bar malčice, zmažu.

Smisao djevojke na selu je udati se i imati djecu. Biti kao ostale.
Kreten uopće nije bitan!

Hm. Čak i djevojka sa sela ima pravo, ako ima sposobnosti, primijetiti da je kreten - kreten pa se za njega ne udati, ili se od njega razvesti. To čak i katolička crkva prizna za nešto više tisuća kuna nego civilni sudovi. No, je li to onda sloboda? Ili jednostavno izlazak iz jedno ropstvo u limbo čekanja na sljedeće?

*iz jednoG ropstvA - umorna sam. Danas čistim TEMELJITO. Netko bi rekao "robuje stanu". Pa, za njih valjda i robujem. Ali meni to nije velika nesloboda za platiti :-))

Kazala si jednu veliku istinu. Barem sam je ja kao takvu prepoznala u proredima. Sve dok smo vječito potrebiti nemamo, ajmo to tako reći, uvjete uživati slobodu. Doduše, to je kao da sam rekla: sve dok smo neslobodni, nismo slobodni :)

Jock, ivo, ne napisah ja to, to si ti iščitala jer ti se to tak baš sviđa.

Ja sam napisala da sloboda nije za većinu ljudi. Pa ni za većinu ljudskih bogova. Nego možda, rijetko, za jako bogate i mudre.

Nije dovoljno biti namiren, egzistencijalno osiguran i pride čak i pametan - treba biti i mudar. Pogleč npr. The Beatles - divno su kužili vlastitu kulturu, odlično su prodali svoje uvide pa i zajebe i zajebancije, a svejedno trk u Indiju, treba im guru!

Jer je i u obilju podjednako teško pronaći smisao kao i u oskudici.

A rekla bih da smisao daje OSJEĆAJ slobode. Ili bar olakšava robovanje. Ili obilovanje.

Točno, često to radim, izvlačim iz onoga što vidim, čujem, osjetim vlastite istine. Kao i bilo ko drugi. Ali kada kažem "potrebiti" ne mislim isključivo na potrebitost za materijalnim dobrima. Ljudi - ne svi, a ti čak nisu niti bogovi, niti raspolažu ikakvim bogatstvima osim prostranstvima duha - potrebuju pažnju, razumijevanje, odobravanje, i tako dalje, i tako dalje. To su svjetliji primjeri potreba ega koji je vječito gladan, vječito traži potvrdu.

Što se Bitlsa tiče, ma, obožavam ih :) Mislim da je Đorđ Harison (ako griješim, ispravi me) iznad svih Bitlsa bio opčinjen Indijom. I meni je to posve ok. Pronašao se u njihovoj filozofiji. Bila mu je "karakterom" bliža nutarnjem biću od filozofije koju su mu kao djetetu proturali ko knedle od griza za nedjeljnog ručka. A ta filozofija samo je jedan od mnogobrojnih putova koji, vele, vodi istom cilju.

Ako smo prepoznali put, puno smo napravili. A najčešće to i napravimo do četrdesete.