Ručkić krčkić

Kaj, danas kuhamo? Je, i ja kuham, od ranog jutra, jer mi došlo ispeći pečenje u pećnici, a valjda sam ga i ispekla, sad još sataraš i bumo vidli... Nego, meni baš prije kuhanja sinula tema o braku. Kao zajedničkoj grobnici ili zajedničkom igralištu.

U svojoj vršnjačkoj skupini znam dosta trajnih, izdržljivih brakova; u stvari, većina je u takvima, manjina se razvela. Među ovima koje ja poznajem. E, a kad ih poznajem dovoljno dobro da znam i neke intimne pojedinosti njihovog braka, onda mogu zaključiti sljedeće: svaki brak skriva neku prljavu malu tajnu, i to ne onu koju bi odmah pogodili, a ne, ne, ne, uvijek je to nešto što OBOJE jako dobro prikriva! Drugi dio te većine nema tajni, sve je javno, svi uvijek saznamo kad se svade, kad se rastaju, kad se tuku, kad je gotovo, a nikad nije gotovo, oni samo trebaju skandiranje i publiku. A treći dio te većine se sastoji od zombija. Bar jednog u paru.

Ova zadnja skupina je najsumornija, a nažalosti, nekak mi se čini i najčešća: ti su ljudi zapravo uložili u zajedničku grobnicu. I neveselo životare sve dok se ne skrase u svojoj investiciji. S obzirom da sam pametna, dugo mi je trebalo da naslutim razinu i razmjere ljudske gluposti (to ja sad da vas malo ižifciram), tj. ljudsku sklonost fikciji da mogu proživjeti zajedno 40-50 godina na osnovu neke provizorne, najčešće vrlo površne premise i nadroksani hormonima, i pri tome biti sretni. Kontinuirano. Do smrti. Iskreno, kad sam se ja udala, učinila sam to samo zato jer je razvod moguć i legalan; iako sam se svim srcem nadala da ćemo L. i ja zajedno uviđati promjene i zajedno se mijenjati u skladu s njima, da ćemo si dati slobodu za razlike i da će nas, štoviše, upravo te razlike intrigirati i usrećivati. Ne znam bismo li uspjeli, on je umro, a nemamo zajedničku grobnicu, ja imam svoju, on svoju.

Međutim, sad tek uviđam da ljudi uopće ne razmišljaju ovako, da im promjene, mijene, sloboda, uopće nisu na pameti, nego uklapanje, društveno odobravanje, da im je ulazak u brak zapravo samo malo ozbiljniji korak od nabave vešmašine i da se sve to skup jednostavno svodi na vlasništvo nad nekom osobom, na obvezivanje te osobe da sudjeluje u tvojem životu, prvenstveno materijalno, a sve ovo drugo, to postane sporedno. I da nema toliko tog medijskog brainwashinga o važnosti ljubavnog ispunjenja, sve mi se čini da bi dobar dio svjetske populacije spavao, jeo, pišao i srao pored živog mrtvaca, ni ne primjećujući da je ta osoba već neko vrijeme neosobna, zapravo rekvizit u njihovom življenju; ili bi oboje postali takvi, neveseli i svenuli, mehanički održavajući svoje tijelo, tijela svoje djece i svoje radne obaveze. Ovak, povremeno se jedan od dvoje ili oboje trgne i primijeti lešinu u krevetu pa se makne; ili pusti lešinu nek miruje, a on(a) si nađe neko veselje izvan kuće (ne nužno preljubničko, bilo što, možda skuplja čačkalice).

A ovi koji imaju privatno ili javno igralište... Pa, i ti jedno drugoga zapravo tretiraju kao rekvizite. Ali se uvijek bar jedno od njih zabavlja. Ma, zabavljaju se oboje! Jer, koliko god glupi bili, rijetki su ljudi koji mogu podnijeti kroničnu i doživotnu patnju. Nekome je lakše biti mrtav (ovi gore zombiji), a nekome igrati igrice, a u svim spomenutim slučajevima, ima tu nekog gušta, ima pristajanja i prihvaćanja. Moji starci su bili igrači, i sad tek vidim, bili su sretni; a svi su govorili "loš brak". Nije bio. Fakat im je potrajao. Ono nesreće i patnje što je u tom braku bilo nesanirano, to je bila moja nesreća i moja patnja, njihovog djeteta. I nisu oni jedno drugoga zeznuli, nego mene: ja sam dobila predodžbe o braku i ljubavi koje su me obilježile do kraja života. Ajd, blogufala, bar sam bila oprezna pa nisam upala u tu njihovu šablonu; ali nije mi, sve do ove moje prilično pozne dobi, uopće ni padalo na pamet da bi brak, ili veza s nekim, mogli biti područje slobode - područje rasta, opuštanja, podrške i podržavanja.

A moglo bi. Samo najčešće nije. Jebiga!