Ručkić krčkić

I tak vam ja svaki dan idem s Duškom u isti parkić na loptičarenje. Imamo svoju klupicu, ja se smjestim, ona se igra, gledam je, smijem joj se, ponekad je uslikam, naiđu neki frendovi, njeni ili moji, ona se sa svojima malo poigra, ja sa svojima malo popričam, a otprilike u isto vrijeme, negdje oko pola deset - deset, uvijek stiže i jedna mlada majka s djetetom u kolicima.

I ona ima svoju klupu. Smjesti se, namjesti suncobran djetetu, maši se mobitela i ne skida pogled s njega, jedno dobrih sat vremena, možda i više, jer Duška i ja obično odemo prije nje. Smiješi se ona mobitelu, mršti se, nešto piše, nešto gleda... Djetešce zvjera u prazno, ili spava, tu i tamo zalamaće nogicama, onda ga se ova sjeti, izvadi sokić, čajek, što li, da djetetu, ali nervozno pogledava u mobitel. I čim se malac smiri, ona ga (mobitel) željno prima u ruke i nastavlja dalje.

I vidite, mene vam to jako brine. Jako. Više od svega. Više od predviđanja da će nas roboti robotizirati već za pola stoljeća, ili da ćemo bankrotirati kao Grčka, ili da ćemo se opet upetljati u neki rat, ili da će nam na vlast ponovno zasjesti ista ekipa koja je već višekratno dokazala svoju nesposobnost za opće dobro: ja se bojim da nas čeka svijet attention seekera - ljudi koji će sve poduzeti za malo primjećivanja.

Jer svako živo biće treba primjećivanje; pozornost, štoviše. Čitala sam o nekom istraživanju (kod Alice Miller, u nekoj od njenih knjiga) koje je pokazalo da zločinci koji su u ranom djetinjstvu imali ljubavlju obojenu pozornost bar jednog njegovatelja - majke, oca, bake, profesionalca - imaju daleko veće šanse za rehabilitaciju nego oni koji su od početka zanemarivani. I sad se ja pitam, kakva je budućnost ovog djeteta? I ne samo ovog, milijardi njih, čiji roditelji ne mogu odlijepiti pažnju od digitalnih svjetova i digitalnih osoba i pojava?

Ne znam, ja tu majku jednostavno ne kužim; niti sve one šetače djece, pasa, mačaka, starih roditelja i rođaka, koji ih mehanički izvedu na zrak, a nit ih čuju, nit ih vide, zalijepljeni za neku "pametnu" spravicu. Ne kužim to! I ja poznajem tehnologiju, vjerojatno čak i ponešto više od prosječnih korisnika, svakodnevno se njome služim, ali ona ima svoju svrhu i svoje mjesto u mojem životu, ilitiga poslu i zabavi. Mjestašce. Poprilično važno, ali NE sveobuhvatno. A sa živim bićima kad jesam, onda jesam: onda imaju moju nepodvojenu pozornost. I uživam u njima, uživam u razgovoru, uživam u Duškinim razlamatanim ušesima, vesele me grimase mojih prijateljica, gušt mi je vidjeti promjene izraza na licima mojih sugovornika... Ako to ne mogu, kad nemam toliko pozornosti za nekoga, onda ostajem sama, ne idem u društvo; a kad se moram pobrinuti za svoje životinjke, čak i kad mi se ne da, čak i kad to zamalo obavim na autopilotu, one me uspiju privoljeti da ih primijetim i uvijek se to isplati, uvijek je nježno, ili zabavno, ili smiješno, ili ima razloga za brigu. A stavljanje tijela uz tijelo... Bezveze.

No, da skratim... Manjak pozornosti bitnih ljudi u našim životima obično dovodi do toga da smo željni pažnje, i to kao žedan u pustinji: sve bismo dali bar za kap! A što najčešće i najsigurnije dovodi do namire? Negativno ponašanje. Da, negativno. Jer ono uvijek nekome zasmeta, pa taj odreagira, a žedniku je to ta kap. A za pozitivno, eeeee, tu se treba žešće potruditi i postići nešto pokrupno da bi bilo primijećeno! Nažalost, tako je to... Evo, i ja sam krajem akademske godine pohvalila studente koji su se "popravili" (tj. odradili minimum), a zaboravila pohvaliti studenta koji je konzistentno dvije godine postizao maksimalne rezultate i pride pomagao slabijima, pa i meni, kad bih se zapetljala u nečemu iz njihove struke. Srećom, sjetila sam se naknadno i pohvalila ga, ali u četiri oka, ne pred svima. Zacrvenio se, jadan! Bilo mu je drago. Kao i studentici koju sam zaboravila pohvaliti lani, pa je ipak pravovremeno i u plenumu pohvalila - ta se rasplakala.

A i ja, zamalo... Bilo mi je krivo što su toliko morali čekati; i zato jer ih kužim. I ja volim pozornost; i ja sam svoju "zarađivala" zaslugama, a ne kvarenjem gušta, rada, planova drugima, ili destrukcijama. I ja sam se načekala. Ponekad uopće nisam ni dočekala. Treba snage, treba integriteta, a blogami, ponekad i straha od sankcija, da ne posegneš za lakšim rješenjem. A treba i ljudi koji te (ipak!) primijete: mene su moja baka, moj učitelj, moje profesorice hrvatskog i književnosti, moj mentor na faksu, moj mentor u novinama, moji brojni suradnici... Pomogne to. Kad naučiš razlučivati koristoljubivo primjećivanje od iskrenog; i reći "ne" onda kad znaš da će se netko ukrcati u tvoje napore ili ih jednostavno izokrenuti u nešto što ti nije ni nakraj pameti. I kad naučiš uživati u vlastitom trudu, kad naučiš baviti se nečim jer te TO zaista, najiskrenije veseli - je, i onda su pozornost i priznanja dobrodošli, ali nisu preduvjet i nisu plaća. Nego je to tvoj vlastiti gušt.

I tak, kao mudra sredovječna žena sa zdravim sisama, odvažit ću se udijeliti jedan savjet: obratite pozornost na one koji vas pozorno gledaju. Uzvratite im. Pa što bude...! Moglo bi biti i dobro. U svakom slučaju, manje ćete se naraditi za nešto njima sasvim sporedno, a i vama, na koncu konca, nevažno. Vjerojatno ćete dobiti manje, ali bitnije.

Ručkić krčkić, zijev - coffy srkić, pa minić na pičić, pičić na tenisić, bazenčić, fitnessić i solarijić, nakon toga je pičić sladak ko Ledeni vjetar kolačić, pa Klitić ko Bronhi bonbončić, biskvitić, keksić....Kill de Bill...:))
Kako se dosjeti toga Ručkić Krčkić, to me nasmijava sve više ...:))