Ručkić krčkić

(Usliko Elliot Ross, a i piše na slici; zgodno je što sebe očito ubraja u životinje, a onda nudi preglednik za druge životinjce.)

Razlika između gluperde i pametnog čovjeka je u tome što se gluperda smatra najpametnijom baš onda kad je najgluplja zbog emocija; dok pametan čovjek zna da je pod drogom. Osim toga, pametan čovjek isto ima emocije, isto voli njihov opojni učinak, ali zna da to nije realna slika svijeta, nego privremeni izlet, s kojeg treba skupiti što više suvenira i uspomena, jer jest, istina je, emocije nas obogaćuju, uzemljuju, povezuju, mijenjaju, izvlače iz nas neslućeno (i dobro, i loše), a to čisti ratio ne može: on daje manje reljefnu sliku. Ne manje REALNU, pazite, jer emocije daju podjednako, pa i više izvitoperenu, ali nepotpunu. Ratio može spoznati više općenitog, ali iskustveno, emocionalno znanje, eeee, to je ono što nam daje osjećaj da smo nešto uistinu proživjeli, da nešto zbiljam znamo...

I tak, pametan čovjek će se rekreativno ušlagirati, a gluperda će postati ovisnik. Osim toga, pametan čovjek neće izbjegavati tzv. "negativne emocije", jer i one pridonose reljefnosti i dubini njegove slike svijeta; gluperda će se svim silama truditi da ostane u plošnosti emocionalnog i intelektualnog kiča. Mislim da je neki pametan čovjek skovao izreku "svako zlo za neko dobro", jer zaista tako i jest: kad proživiš i preživiš tzv. zlo, mijenja ti se skala, mijenjaju se vrijednosti, težine, prioriteti i njihovi odnosi, i zapravo si povećavaš izglede za zadovoljstvo i sreću. Ne, nije to ono pomodarsko (budističko? istočnjačko?) odricanje "od svega" ili "ega", ma, to me uvijek nasmije do suza, kad neki jumferi ili životne kukavice "odustanu od svega", a zapravo se sklone od svakog izbora, svakog iskušenja, svake patnje, svake natruhe boli... Ne, sasvim običan život nas vodi do toga: zlo nas uči što je ZA NAS OSOBNO zaista dobro; usmjerava nam težnje; skida viškove populističkog "ega"; svodi nas na mjeru koju možemo zaista časno živjeti.

(Npr., pisala sam već, četiri puta sam se suočila s mogućnošću da imam karcinom, a svaka od tih mogućnosti je vodila do radikalne izmjene mojeg načina života i izgleda - amputacija, nesposobnosti da budem samostalna, a kamoli da imam psa, svakodnenih režima življenja koji mi se čine sasvim neprivlačnima... I znate kaj? SVAKI PUT sam zaključila da ja to MOGU i ŽELIM: jer želim biti živa. Da život nije (samo) u mojoj sisi, nozi, kosi, ili oblizekima koje volim; jedino se psa ni u jednoj varijanti nisam mogla odreći, ali to mi je potaknulo kreativnost, vjerovali ili ne, pronašla sam tipa koji bi mi je šetao za neku sitnu kintu ako ja ne mogu.)

I tak, jučer mi je bila moja ex-shrinkica, donijela mi neki alarmni uređaj koji više ne koristi, a u mojoj zgradi bila provala pa se ja malo zabrinula, pričamo mi o nekome, ona se smije, veli ona "Ne možete vi skužiti glupost, draga moja..." I ne mogu. Kad je netko fakat glup, ja uvijek prvo pomislim da se zajebava. I zapravo se uvrijedim zbog toga, zašto me tak zajebava, čemu to vodi...? A kad skužim da se NE zajebava, nego da je to TO, nema bolje, nema više, nema ni zle namjere... Uh. To je još gore. Jer zaista onda NEMA VIŠE. Kraj. This is the end, my friend, što reče Jim Morrison.

I zato se ja stalno ljutim na vas: nije problem u vama, vi ste glupi koliko jeste, problem je u meni, u tome što je meni svijet napučen gluperdama jako teško prihvatljiv, što mi se vaša glupost čini besmislenom zajebancijom na moj račun, i zato vam imam potrebu reći da ste glupi, u nekoj sasvim iracionalno emocionalnoj nadi da ćete odustati, da ćete se pokazati kakvi zaista jeste, tj. pametniji, moralniji, suosjećajniji, reljefniji, prekaljeniji, i zapravo jednostavniji.

Ali niste. Jock. Vi ste male, ograničene, sebične zvjerčice poput moje micende, koja se danas iz pakosti popišala na Duškine igračke, a niste toliko zgodni, zanimljivi i simpatični poput nje; i nema šanse da se promijenite ako ja promijenim svoje ponašanje, a micenda se reformirala onog trena kad sam povezala uzrok i posljedicu. A ja se više nemrem tak ušlagirati nadom i vjerom u mogućnost istinske simpatije, istinskog povezivanja, ako JA nešto promijenim kod sebe, da biste mi se mogli svidjeti. I zato, do daljnjega ćete, bojim se, morati trpjeti moje zapise u kojima vam govorim da ste glupi, plošni, daleko ružniji nego što mislite, daleko besperspektivniji nego što dosiže vaša imaginacija, da ste naprosto jedna gomila ljudskosti iz koje evolucija bira što dalje, a to uopće ne morate biti vi ili vaši, ili mi, uključujući mene i meni slične, nego neki sasvim drugi oblik života... A kad me huja prođe, vjerojatno neću biti ovdje. Ili ću svratiti, sva sentiš jer ste mi pomogli svojim zlom da pronađem neko svoje dobro.

Hvala vam, u svakom slučaju.

Molim. I drugi put. Ali onda budem drukčije ružna, jer mi kosa ne bude roskasta. A ne da mi se zbog takvog štiha čekati hrvatsku vuru.

Kaj, sam v rvatski vuri smijemo bit lepi, rujo? Hebga... A ja mislila, uvijek se nekom sviđaš, a nekome ne.

To je samo zbog pro et contra. Iliti, ak mi netko veli da sam lijepa, drugi iz truca napiše da to nije tak. A sve u istoj hrvatskoj vuri. :)

Hebga, rujo, ja ti se furam na kozmopolitizam... Meni ili jesi (lijepa/ružna) ili nisi.

Ti voliš oštro rezano. U svemu.

Hm. Ne baš. To ti je kao moj odnos prema pivu: uopće ga ne volim, ali ako baš nemam izbora nego pivu, onda ću rezanu.

Što se vina ili travarice tiče (koje volim), eeeee, tu su prihvatljivi, štoviše - poželjni - i vrlo blagi prijelazi.

Ak se ne nudi ništ drugo, ja jednostavno izvadim svoju flašicu s vodom. Nikam ne idem bez nje.
Ručak je na stolu, idem, živjela ti i životinjice. :)

A kajaznam, rujo, ja ti svašta volim probati, a čak i ako mi se ne svidi, mislim si, ak nije ubilo domoroce, neće valjda ni mene... A i meni ručkić otkrčkić, sad ću se i ja slastiti :-)) Uživaj!