Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja koje traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus koji se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu neka se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući kako više nema onakvih stanja kao jučer. Mlado lišće se okitilo divnom svijetlozelenom bojom ranog proljeća, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Kiša je oprala jastuke tvojih usana.
Nema više prašine i olova.
Okusa muških poljubaca nema
Pa rijeći lakše ljube.

dosta mi je ovakve kiše za cijeli mjesec :)

Sunce samo što nijeeeeeeee..:)

sve što blaži dušu neka ostane uz nas...makar na trenutak..ma ne..mjesece koji tek slijede...o godinama ne bih...ionako je svaki dan neizvjestan; tu je...i to je dobro...sve ostalo, za sada, nije važno

Dodirujem te mislima
i kao po nekakvom pravilu ,
umnazam razloge i pribrajam postojanje cekanju .
Ulazim s tobom ,
u istu prostoriju i u istom ogledalu
s nevjericom promatram odraz nas samih .


Pored okvira stoji slika ,
i moj san ispod prasine
kao kist , jos ocrtava
sirinu tvog pejsaza .
I u tom obrisu nastojanja te grlim
i odsjajem zelja pokusavam unijeti boje .



Pogledom preko ruba stakla skaces
i zatim usnama svalcis moje tijelo .
Mila moja ,
ruke su ti latice , pod kojima zelim ,
grudi pupoljci , u kojima disem ,
bedra mjesecina , na kojoj izgaram .


Milujemo se zjenicama ,
unosimo osmjehe i plovimo uzdasima ,
ogledalo nas podsjeca na nas same .
Tisina zastaje i ispresjecana mirisima
donosi svakom nasom kretnjom nove njeznosti .
Ti si pocela , ja nastavljam .


Niskoj stolici te primicem
i krevet drhtanjem smirujem .
Spustam nasa tijela na postelju
i pustam strasti da te u pore jastuka uvuku .
Ceznjom mirises na zrelost ,
i sav svijet podamnom otvaras .


Docekan iskrenim oblicima ljubavi ,
spajam se s tobom i prestajem cekati .
Ne strepim vise , niti strahujem ,
sad sam siguran u vjecnost ,
ona tece nasim vremenom ,
uznosi nas posteljom i predaje blazenstvu .

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr