Ručkić krčkić

Ponekad se pitam jesu li ljudi uopće, a ako jesu, koliko, svjesni da je SVE naš život, sve ovo - i opankavanje po blogu, i pražnjenje na zahodu, i sladostrašće s nadom, i san bez snova - sve to: i da je toga svakim dahom sve manje. Da je svaki trenutak koji smo proveli nesvjesni - sebe, drugih nama važnih, samog tog vremena - zauvijek i NEPOVRATNO izgubljen.

Voljela bih da me netko podučio tome, puno, puno ranije. Ali nije. Ne uči se to u školi; a ako se i provuče kroz predavanje pametne profesorice ili dobru knjigu, hebga, trebaš sazrijeti za takve spoznaje. Nisu one dosežne dok misliš da je vrijeme na tvojoj strani i dok ti se čini da ga je napretek.

Morala sam sama naučiti. I sad si mislim, možda te brojne smrti koje proživljavam od svoje sedme godine, ta mukotrpna umiranja i još mukotrpnija življenja, i to ne zato jer se umire, nego zato jer se ne zna živjeti, možda je to moja nagrada za sudjelovanje u njima - točnije, ta svijest da smo odbrojani, a broj ne znamo; i ta svjesnost, prisutnost u trenucima, čak i kad ih ne brojim.

Gledam onu jednu mladu ženu koja svakodnevno dolazi u parkić s djetetom kad i ja s Duškom, sva se već iskrivila od pridržavanja mobitela ramenom, dijete primijeti samo kad se oglasi i ritne nogom, nikada nije ondje gdje jest, nikada nije svjesna što je UISTINU okružuje, stalno je odsutna, a zapravo NIJE ni negdje drugdje. Tako i mi ovdje, na blogu. U stvari, točnije je reći: VI, ovdje na blogu. Jer ja znam kad sam ovdje i mogu biti i negdje drugdje. Potpuno. A ne istovremeno.

Trenuci koje smo tako pogubili ni ovdje - ni ondje, ti trenuci su istinski, nenadoknadivi i definitivni gubitak: jer nitko od njih nema ništa. Ne pripadaju nam, jer im se nismo posve posvetili, a nismo ih dali niti nekome tko ih uistinu treba i/ili žudi, djetetu, ljubimcu, prijatelju, poslu... To je čisti odljev života u crnu rupu beskorisnosti.

Shvaćam, ponekad nam je i to potrebno, i onda to nije izgubljeno vrijeme, nego predah: praznina u kojoj prikupljamo snagu, odmičemo se od strave i užasa koji strpljivo čekaju iza naših leđa, možda čak i svojevrsna svejsna REM faza procesiranja privremeno nesagledivih podataka. Ali, čovječe, ne STALNO!

Evo što sam ja naučila, kroz sve svoje jade i nevolje, pa i jalovo iskričarenje:

- bar trećinu dana provesti PRI PUNOJ SVIJESTI, potpuno svjesna svojih pokreta, misli i svega što me okružuje;
- bar četvrtinu dana posvetiti, PRI PUNOJ SVIJESTI, nekome tko nas treba, čak i ako nam se uopće ne da (nevjerojatno, ali istinito, ta četvrtina je neiscrpno vrelo sreće i zadovoljstva ne samo TOG dana, nego i dugo, dugo ubuduće!);
- svakoga dana si priuštiti bar jednu radost, što god ona bila, ugodno čavrljanje s prijateljicom, kupovina npr. slatkog cjedila za limune za 8 kuna iz Offertissime, fina papica, sat vremena ćorke popodne, zabušavanje od nečega, igra s ljubimcem ili djetetom, ili jednostavno prepuštanje vlastitoj lijenosti;
- bar jednom tjedno prevladati vlastitu lijenost;
- na kraju SVAKOG dana promisliti koliki njegov dio smo proveli pri punoj svijesti, koliko smo se veselili, koliko smo razveselili druge i jesmo li odradili što se mora:
- na kraju SVAKOG DANA zapitati se bismo li ga htjeli ponovno proživjeti.

I to vam je to! A ja sad idem jesti.

VV, ovo nije iz knjiga, ovo je iz mog iskustva. I kao ideja. Postoji teorija o izmjeni energije iz jednog oblika u drugi. Postoji terapijska praksa da se uzima energija od mlađih ljudi ali nitko ne zagovara izmjenu energija za osjetila i to ne sa čovjekom. I pokušavam (poboljšati svoje ) i od mačke uzeti osjet vida, od psa miris, od sove sluh, od zmije opip, opet od mačke ukus... Ne bi to bilo na štetu životinja, one toga imaju dovoljno...treba stvoriti frekvenciju...od vegetacije regeneriranje. Sada je vrijeme kad nam to treba. Pokus ne bi pokazivao rezultate da smo mladi i zdravi. Pišem tebi jer si ateista i neće doći do kaosa i pišem tebi jer se poznaješ. ( poboljšao sam svoj vid gledajući s mačkom ptice na grana i vizualizirao da vidim boju očiju kod ptica. Ne upali svaki put, ali nešto tu sigurno ima....

Hja, gle, medo, ja sam ti vrlo antiprotivna tom "energetskom pristupu", jer umijesto imenice "energija" zasigurno postoji neka druga, preciznija, koju je moguće koristiti. S druge strane, u tvojem pristupu mi je blisko empatiranje s drugim bićima, pa i životinjama (u mojem osobnom slučaju, OSOBITO sa životinjama!), vjerujem da ono iz nas izvlači zalihe snalažljivosti, osjećaja, pa i osjeta koji bi inače ostali zapreteni navikama.

Viš, to sam zaboravila napisati: svakoga dana bi trebalo dovesti u pitanje bar jednu beskorisnu naviku! A bar jednom godišnje od bar jedne takve odustati.

*umjesto, a ne umijesto, of skroz

Gledao sam s mačkom novog susjedovog psa. Daljina je bila takva da nisam mogao sa sigurnošću vidjeti da li su mu uši kupirane ili ne. I padne mi na um da to mačka vidi. I vežem se na taj nivo kako znam i umijem. Zažmirim, zatresem glavom, pomilujem mačku i ponovo pogledam. I vidim, jako dobro, da su uši klempave ali da nema repa. Posudio sam malo mačjeg vida. ( Ako šećer u krvi može drastično mijenjati naš vid, zašto to ne bi radila i mačka koja je moja i kojoj moj dobar vid može i koristiti i... ona to zna. Nije priroda naš neprijatelj.

Te, tkz beskorisne navike, životinje uopće nemaju ( po svom kriteriju ). Njima sve ima svrhu. I to treba fotokopirati.

Ti bi , kao takva, eliminirala Čudo, što bi mi bila potvrda da se nešto može postići.

ne mogu si pomoć. Pri punoj svijesti volim čisti odljev života u crnu rupu (naravno da rupa puca od beskorisnosti). Mea Culpa

Sorry, medo, Duška me zamolila da se igram s njom :-)) I ona zaista zna zamoliti, zato jer je pozorna pa je uvidjela kakvo me njeno ponašanje može smekšati: skoči mi u krilo, izliže mi facu, da mi šapu i pusti da je grlim i gnjetem. Ja, isto zato jer sam pozorna, znam da nešto traži. Spustim je na pod i pitam "Što bi ti?" I ona me odvede ili mi pokaže. I tak je sad primila lopticu i zavitlala je u zrak. Aha, igra. Odvedoh je u dvorište na malo igranja.

Imaš nijansiran rječnik( znaš te promijene reći ) i dobro zapažanje za sebe i na sebi ( gle, ja odlično čujem! )

Eh, budo, onda tebi ova (copyright by me):

***

pička bez žudnje postaje crna rupa
sabit će život u masu težine
i srušiti svaki uzlet u proždrljivo grotlo
svoje mračne jalovosti
tko kroči Zemljom u strahu od ruba
nedostojan je njene oblosti

Eh, medo, sad tek vidim ono o čudu. Jock. Volim ti ja čuda. Samo mene možda malo teže začuditi ;-))

dobra ti je vlastito kopirana jedino što sam uvijek hodao po rubu, pa i sada u blažem obliku jer više nije na život i smt

Hm. Ako je oblo, gdje je rub? ;-))

Eh, vrijeme je za malo mojeg svakodnevnog guštanja: ćorkica, knjigica, možda i liz Nutelle. Dečkovi, bok! Svi ostali, blog!

sviđa mi se nauk Tvoj...:) pogotovo crtica tri, stavka zadnja...:))
Ja sam ti uvijek Hic et Nunc, u rečenoj stavci..jel to možda malo previše...??
Ovo u četvrtoj crtici mi se baš ne sviđa...:(
Ovo zadnje je: genijalno...:))
Da nema Tebe ovđe, i još par simpića,čini mi se da bih se lako odvojio od ove navike što se blogogubljenjevremena zove...

LOL tek sada vidjeh neko probao šmrkati koku (sličca)