Ručkić krčkić

Uvijek sam vjerovala da je mozak pouzdanija pohrana od filma ili pixela. I nisam puno fotkala - smatrala sam, što je važno, to ću zapamtiti. I zapamtila sam. Kad je nešto nevažno, ne pomažu ni albumi fotki, jednostavno ne znam o čemu se radi i zašto je to uopće uslikano.

Ali, zadnjih godinu-dvije stalno fotkam svoje ljubimce. Slide show njihovih fotki mi je screen saver. I onda mi ponekad iskoči neka fotka, neki prizor koji je bio nevažan, ali zgodan, i ja samu sebe ulovim u osmijehu. I na poslu ponekad, osobito kad bih mogla eksplodirati od ove ili one frustracije, jednostavno posegnem za mobitelom i gledam slike. I počenem se smiješiti. I onda se i studenti smire, i oni se odjednom smješkaju, "Pa što je bilo, profesorice", pitaju, a ja samo odmahnem rukom i velim "Sjetila sam se nečeg...". I svi se smirimo.

Žao mi je što fotke ljudi nemaju isto djelovanje na mene. Iako imam dragih slika, dragih ljudi. No uvijek je tu neka priča s nekim nezgodnim obratom ili nesretnim završetkom, i ne, ne uspijevaju me osmijehnuti. Moje fotke ponekad da: sama sebi se povremeno smilim; ili budem smiješna; ili se iznenadim, jesemti, pa baš sam dobro izgledala!

A kad otvorim blog i ugledam starog naprćenog krampusa rijetke kose i napućenih usnica... ahjoj! Prisjedne mi ručkić koji se krčkić. Treba puno Duške, puno Kafke, i puno Čili da se opet nasmiješim, a onda i krampusu nasmijem: da je pogledam onako kako je Isus, valjda, gledao sve, svojim najblažim pogledom; da je doživim kao dio sebe, svojeg vremena, zato i života, da u njoj vidim rudimentarnu sebe, onu sebe koja (aleluja!) nije došla na red, koja me plaši, koja valjda nikad neću biti, da si ju priznam u sebi, da si racionalno kažem "Ako TU sebe, ako TU DRUGU, ne možeš voljeti, ne možeš tvrditi da si cijela", i zato se potrudim.

I nasmiješila me! Jest.

I sad sam ponosna, na sebe, a nje se i dalje sramim. I sramim se vremena koje provodim ovdje, s ljudima kojih bih se zasramila u društvu onih kojima se ponosim. A hebga, život je proces... Lakše mi je biti isusovski blagonaklona prema sebi i reći si "Budeš već..." nego prema onima od kojih se jako teško nasmiješim.

A onda se sjetim da je neki dan ovdje netko kuhao krpice sa zeljem i tako mi dao/dala ideju za današnji ručkić; i da sam tu naučila čistiti WC školjku, što je zaista važno postignuće; i da sam se bezbroj puta ovdje, ovdašnjima, a ponekad, iako prerijetko, i S ovdašnjima, nasmijala do suza.

Pa je moj kozmos opet u ravnoteži. I life is good.