Ručkić krčkić

Vjerni čitatelji mojih bloških zapiša vjerojatno pamte da nedjeljom čistim; a kad čistim, počesto trebam predahe; a kad ispucam sve oblike bezumnih predaha (karte, pazle, čišćenje nečeg drugog...), dođem na blog; a blog mi uvijek skrene misli taman toliko da čišćenje poprimi metafizičko značenje.

E pa ovak: prvo sasvim prizemno. Mnogi ljudi koji nemaju životinje misle da mi, životinjoljupci, živimo u znatno prljavijem prostoru nego što je njihov. Grdno se varaju! Pitam ja vas koliko dugo biste izdržali da vam pas donosi lopticu prepunu mucica i dlaka, da vam mačka na posteljini ostavlja stelju iz svojeg zahoda, a povremeno i sasušena govanca, ili da vi sami na potplatima šlapa raznosite ljuspice sjemenki u kojima uživa vaša papiga? Ukratko, svijest o prljavštini je kod ove životinjoljupke daleko razvijenija nego kod brojnih neljubitelja, kao i spoznaja o njezinim najčešćim i omiljenim skrovištima. Možda se ja ne sjetim iskuhavati dugmad na štednjaku kao naša profesionalka, The Baba (niti bih na to pristala, nema potrebe, pa diram ih čistim rukama i svako toliko prebrišem mokrom krpom s malo deterdženta za suđe, a to je sasvim dovoljno), danas sam ustanovila da se tjednima nisam sjetila prebrisati poleđinu obješenih slika i satova (pa to odradih), ali sam posve sigurna da su brojni kutevi i zakutci mojeg golemog stana bar podjednako čisti, ako ne i čistiji, nego kod životinjomrzaca koji žive u domovima veličine moje špajze, a hvale se da im je "kao u apoteci", jebla ih apoteka, dom je za življenje, a ne za sterilizaciju, od koje će prije krepati nego ja od ono malo neuhvaćene prljavštine, koja me sasvim lijepo imunizira već gotovo 55 godina.

Nego, nije zapis o tome... To me samo najviše zaokupljalo, pa sam vas počastila ovakvim uvodom. Mislim da je tema o čavrljanju, o površnosti i distanciranju, koja nekome, npr. bloškoj kokoši, može djelovati grubo... Ma, ne samo bloškoj kokoši, većini! Zato jer većina ne zna čavrljati, a vjerojatno ne znaju jer si nikad nisu uspjeli pronaći neku interesnu skupinu u kojoj bi to bilo moguće, zbog povjerenja u zajedništvo koje se podrazumijeva zajedničkog interesa zbogradi, a niti su ikad pošteno i temeljito počistili svoju psihu, ili bar odredili prioritete prema spoznatim i poznatim skrovištima zagađenja. Hjoj! Jel bu se meni sve ovo dalo elaborirati? Priznam, važnije mi je dovršiti čišćenje i skuhati ručak nego bloštvo podučiti čavrljanju... Ajd, bumo vidli.

Evo, mi šetači pasa znamo čavrljati; a ne čavrljamo sa SVAKIM šetačem psa, jer nam nisu svi podjednako po volji. Moj društveni život se uistinu svakodnevno sastoji od čavrljanja s ovom interesnom skupinom, u kojoj imam svoje favorite, ali ima i onih koje (grubo) odjebem, ali ne zbogardi njihovih osobnih svojstava, pa čak niti zbog netrpeljivosti između naših pasa (Duška bu svakog podnijela ako ja želim popričati s vlasnikom), nego zbog nesposobnosti za čavrljanje: a to je obostrano ugodna razmjena spoznaja i pitanja, lagodan i nerijetko površan, ali isto tako nerijetko vrlo učinkovit način razmjene znanja, vještina pa i materijalnih dobara, u kojem je bitno da niti jedna strana ne dominira ili preuzima fiksnu ulogu.

Primjeri:

Sinoć me spopadne vlasnica debele nesocijalizirane russel terijerke, da zašto ne ošišam Dušku? To nije dobar početak čavrljanja, zato jer je napad i implicitna kritika. Isto tako sam i ja mogla zapodjenuti razgovor pitanjem zašto ona svoju debelu terijerku ne stavi na dijetu i ne odvikne od loptice, pa nisam. Svejedno, ja sasvim čavrljavo odgovorim da preferiram dugodlake pse pa ne vidim svrhe imati ošišanog dugodlakog psa ako mogu nabaviti kratkodlakog; na što će vlasnica debele nesocijalizirane kujice, koja reži na Dušku u svojem umišljaju da bi joj ova mogla maznuti lopticu, dok Duška jednostavno smišlja način da se dokopa njenog podreplja i zapamti je po feromonima, "ali treba to češljati!" Pazite, Duška okupana i očešljana večer prije susreta; a s obzirom da nije apoteka ili eksponat, nije u svojem najblistavijem izdanju, ali je čista i raščešljana. Ukratko, ja gđi na koncu velim da je moj pas okupan i očešljan, socijaliziran i sretan, a da je njena debela, troma, nesocijalizirana i lak plijen za svakog neopreznog vozača, jer nije na lajni. Grubo? Da. Učinkovito? Apsolutno! Jer s tom gđom nema ćaskanja, tj. ima, ali samo ako ona drži predavanja i ako je apsolutno u pravu po svim mogućim pitanjima, a na sva pitanja ona već ima odogovor iz bogatog vrela svojih preduvjerenja, tj. predrasuda. Da je nisam uvrijedila, vrijeđala bi me unedogled. Ovak, problem riješen za sva vremena, točnije, dok gđa, s kojom sam već vodila sličan razgovor, ne zaboravi, a to će biti uskoro, jer je očigledno blago dementna.

S druge strane, danas u parkić dolazi jedan buldog, a s njim vlasnik predivnog, ali pokojnog, bijelog boksera koji je mojem pokojnom šaponji bio najbolji frend sve dok si moj prcknedl nije zamislio da bi on trebao biti alpha dog, valjda zato jer je bio mjesec-dva stariji od spomenutog boksera, teškog 40-ak kila, a svaki gram mu je bio mišićno tkivo. Vlasnik i ja se prisjetimo svojih pokojnika, a naši psi zapodjenu igru "tko će prije do loptice", u kojoj buldog, naravno, pobjeđuje. Izvadi gazda njihovu lopticu, ali jock, Duškina je bolja. Izvadim ja Duškinu rezervnu lopticu, eeee, i ta ja bolja; i ne mora onda biti baš ona kojom se Duška igra. Na koncu su se igrali zajedno, a ja sam buldogiću poklonila tu rezervnu lopticu, jer gazda očito nije skužio da su bolje one loptice koje možeš totalno spljoštiti zubima. I svima nam je bilo lijepo. A na povratku smo sreli gospođu koja je dugo, dugo, dugo vodila starkelju poput mojeg šaponje, i kojeg je Duška valjda baš zato jako, jako, jako voljela, još jedan dida, e pa taj dida je uginuo, i ta gđa i ja ne moramo niš jedna drugoj reći, sve znamo... Ona sad šeta sestrinog psa. Velim ja, šetat ćete vi i svojeg, kad budete spremni; mi koji zaista volimo pse ipak uvijek na koncu volimo još jednog.

I to vam hoću reći: u toj komunikaciji postoje granice. I ne mora ih se crtati. Niti jedan od mojih današnjih sugovornika nije ulazio u detalje umiranja svojih pasa (iako je mogao, ja bih to saslušala), nitko nikome nije nametao recepte kako, što i kada, nitko nikoga nije osuđivao zato jer nešto čini drugačije - slušali smo, možda smo mislili drugačije, ali smo poštivali i druge varijante ponašanja i osjećaja. Da nismo, s lakoćom bismo se izvrijeđali, zapravo, s guštom, jer nam takvo društvo ne treba. I draže nam je biti samo sa svojim psima.

I da, meni je uistinu draže biti s mojim životinjkama nego s 99% ljudskoga roda. Presretna sam što sam si to priznala i što se više ne forsiram. Bloguhvala i Iskrici, koji su mi pomogli da to spoznam. Sreći je svejedno koji medij koristimo da bismo je oživotvorili; a većina nas, ovdje na blogu, zapravo uopće ne želi nekog drugog čovjeka, nego sebe, nekog idealnog sebe, u očima i priznanju nekog drugog čovjeka. I kad čovo povjeruje u taj ideal, eeee, onda je frka, onda se zbriše, onda je 1001 prepreka, milijardu zamjerki baš tom čovi koji nam je povjerovao, i to zato jer mi NJEGA ne želimo, nego želimo njegovu VJERU U NAS, jer je mi sami nemamo...

Trebalo bi to počistiti. To je uporno vrelo svih mogućih kontaminacija. Trebalo bi odrediti prioritete, čovo ili vjera, i dopustiti se malo šlampavosti u vezi s onim koje je manje bitno. Kad bih ja, npr., željela da mi 132 kvadrata bude sterilno, ili bih prolupala, ili prodala taj stan budzašto; ovako, uz malo grubosti, malo zabušavanja, malo imuniteta i puno tolerancije i ljubavi za one i ono što volim, uključujući i sebe samu, ja imam vjere da je moj način života, da je moj prostor, i da sam ja sama sasvim OK; što mi pruža smirenje, opuštanje i snagu za sve ono što mi baš i nije OK; a nemrem odjebati ugrubo.