Ručkić krčkić

Jutros mi je prije posla svratila moja mlada susjedica i donijela butelju finog hvarskog vina. Priznajem, više me veseli činjenica da me se na Hvaru, u društvu svojih najdražih prijateljica, uopće sjetila, nego to vino, koje sam, također priznajem, upravo otvorila i sad ga degustiram - stvarno fino! A priznajem i ovo: vidite, mene zaista neizmjerno veseli to što me vole ljudi koji su puno mlađi od mene; što ne zbrišu uz pomisao "ah, ide stari udav", nego sami dođu. Ne samo ona, nego i klinci iz zgrade, raznorazni šetači pasa po kvartu, koji zaista imaju izbora, otići, izbjeći, ili doći, sjesti, popričati... Učine ovo drugo. Yay!

I tak sam ja jutros sa svojom mladom susjedicom, kojoj nije bilo ispod časti naslijediti neke cipele koje više ne nosim (štoćereć, još uvijek nemam gerijatrijski ukus, jer ona je zbilja lijepa mlada žena i fino se timari), reminiscirala o Hvaru, koji volim, i na kojem već dugo nisam bila; a priuštio mi je neke od najljepših uspomena koje imam.

Prvi put sam bila kao 18-godišnja, 19-godišnja studentica i nadobudna novinarka, na novinarskom zadatku (o kojem neću, jer bi to moglo zadirati u privatnost involviranih osoba). Bio je listopad, sunačn i topao, ali je mene, naravno, usred mora, u čamcu, sustigla oluja i na odredište sam stigla posve mokra. Moja divna domaćica mi je posudila predivnu afganistansku haljinu, jer sam sa sobom ponijela samo donje rublje, računajući da ostajem samo 2 dana. E pa ostala sam 10. I vidjela otok kako ga rijetko tko vidi, u pratnji muzejskih kustosa, lokalnih slikara i pjesnika, s jednim od kojih sam imala avanturu, ja mišljah ljubavnu, on seksualnu, pa me bolno ismijao kad sam se posljedično zaljubila i to mu oglasila iz Zagreba. A hebga. Tak sam naučila da usputni seks zaista treba i meni biti usputan da ga ne pokvari neko udomaćeno loše iskustvo. Tom prilikom sam shvatila da znam pričati priče, jer me spopala jedna prekrasna mala curica na pustoj plaži i ja sam, ne znam ni sama otkud, iz pete, iz svih zaliha sjećanja, iz topline pijeska i iz (tada se činilo) nepresušne dobre volje 10 dana pričala priču kojoj ni sama nisam znala kraj: a ona ju je gutala. Postoji jedan crtež na kojoj joj pričam priču na plaži. Zauvijek napeta. I nije ga nacrtao onaj "moj", nego onaj kojega nisam htjela.

Nekoliko godina kasnije, došla sam kao turistica, u najdužem ljetu svojeg života, onome između diplome i zapošljavanja. Hvar je, kao i danas, bio elitno odredište, košnica snobova, boema, putnika-namjernika, ljubitelja prirode, umjetnosti, kockanja, droge, svega... Ja sam bila zaljubljena u tipa koji je služio vojsku u Bileći, pa sam prije Hvara svratila u Dubrovnik, iz Dubrovnika u Bileću, pa onda na Hvar. S obzirom da nisam baš bila načistu jesmo li on i ja u vezi, prije tog putešestvija sam se čisto zdravstveno poševila s nekim usputnim tipom (sad sam već i ja sasvim dobro kužila usputnost i njezinu svrhu), dobila picajzle od kretena, koji je bio obdaren kao konjina i mislio da zato ne treba svladati apsolutno niti jednu ljubavničku vještinu, i zato obrijala međunožje, što u ono vrijeme uopće nije bilo uobičajeno. Onaj iz Bileće se raspametio od sreće! I tak namirena u Bileći, na Hvaru nisam baš haračila s muškom populacijom, zahvaljujući čemu sam upoznala niz zanimljivih ljudi i doživjela niz jedinstvenih dogodovština: npr., držala sam govor na vjenčanju posve mi nepoznatih ljudi, on body-builder, ona liječnica, uhvatila hobotnicu u plićaku i skuhala je s prijateljima, pjevala cijelu noć s nekim bendom koji je kasnije postao slavan, zaboravila sam im naziv, a vjerojatno smo svi bili namrtvo pijani i ušlagirani, jer ja zaista nemam sluha, otrovala se friško izlovljenim kamenicama, i bila "missing person" punih 10 dana, jer sam toliko dugo stanovala na Hvaru neprijavljena, a moji starci od Turističke zajednice saznali da sam "otišla"... Ma, jock. Čekala sam da moj frend dobije noćno dežurstvo na splitskom aerodromu i sredi mi besplatnu kartu doma; a letjela sam u cockpitu!

Bila sam ja na Hvaru još puno puta nakon toga. I za vrijeme Oluje, što sam već ovdje i spomenula. Sa svojim sponzorušama. Kad ih tako zovem, ne omalovažavam, uopće ne, to su bile zaista lijepe cure koje nisu odoljele brzim namirbama, ali su to kasnije gorko okajale. Zahvaljujući njima, bila sam u najekskluzivnijem restoranu na Hvaru, kod nekakvog "Grofa", udav od čovjeka, ali do njega moš doći ili nekim kozjim stazama, ili jahtom, s time da u oba slučaja moraš preplivati komad puta, a onda - paf! Ambijent za popizdit! Stari dvor, klasična glazba iz krošnji, prelijepi ridikul koji odlično kuha (Grof), na meniju je samo ono što se njemu da skuhati, a cijeli doživljaj košta kao polugodišnja plaća, i ne vrijedi toliko upravo zbog Grofovih udavnih priča... Ali, nemre to svatko. Ja jesam. Na tuđi račun, a nisam se morala ni pojebati.

Bila sam ja ondje i kod svoje 10 godina starije prijateljice, na pragu svoje sredovječnosti, i odjebala mlađahne Talijane u bermuda kupaćima, koji su mislili da ćemo svisnuti od sreće što su baš nas uciljali. To vam hoću reći, gerijatrijke: jebati se UVIJEK možemo, SVAKA OD NAS. I jako je pogrešno ikome biti zahvalna zbog toga. ŽENA BIRA. To je evolucijski imperativ. Bez njega - propast ljudskog roda! A zaista je jako (o)tužno biti 60+godišnja sponzoruša, koja pride plaća za iskustvo. Ne nužno novcem: može i samozatajnošću, domaćom hranom, ili jednostavno beskrajnom zahvalnošću nekom polukastratu koji se napokon osjeća kao The Mužjak.

I tak... Meni to više ne treba. Hvar. Otišla bih ja opet, negdje u listopadu, i ostala dugo, samo ja i Duška i koga god upoznam, a da su mi simpatični. Sjedila bih diskretno u ćošku konobe i razveselila se mlađariji koja mi priđe. A znam da bi, jer uvijek prilaze. Čak i kad nisam na Hvaru, nego u Zagrebu, dođe mi mlad momak i veli, vi poznajete moju baku, bili ste kod nas na xxx, i uvijek joj je bilo krivo što ste izgubile vezu. Sad vezu imam s njim. I zato ću možda opet otići. I pričati priče njegovoj djeci, praunucima moje domaćice koja mi je posudila predivnu afganistansku haljinu.

Ufff... Lupilo me to hvarsko vino!

Nema veze, sad ću ja ručkić, pa plivanje. Otići će svi viškovi.

Baš mi je bilo lijepo prisjetiti se hvarskih doživljaja!

A imam ih ja još puno. Iz cijele Jugoslavije! Iz Europe, pače.

Vidite, zato ja ne kužim tu staračku glad: ja sam se fakat namirila. Sve da i mogu reprizirati, ne bih htjela, jer više za to nemam kondicije, a i ne bi moglo biti ni približno. Jedino kad bih izgubila pamćenje. Onda - možda.

Ne znam, moj Ego, moja Seksualnost, sve je to imalo svoje nabirdbe i sve je potvrđeno. Do te potvrde, očajnički mi je trebalo, i da, bilo je tu puno promašaja, pa i poniženja... Ali, onda je kliknulo. Sad me to više uopće ne brine. I uopće mi nije važno.

Eh, sad, jel se ja uopće još ševim ili ne, to nagađanje prepuštam zainteresiranima, a nažalost, to su uglavnom stare žene; bez obzira na odgovor, da ili ne, meni to nije bitno. Može biti ugodno, ali je nebitno.

Ima tu nešto u toj gerijatriji što je prvenstveno individualno, pa psihičko i psihijatrijsko , pa zdravstveno. Rekao sam da meni to nije stresno, a doktor mi replicirao da mi vjeruje ali da je mnogima stresno. Dakle, krenimo ususret tomu s optimizmom kojeg imamo.

Kad bih imala priliku reprizirati svoj život, bih li ponovila hvarska iskustva?

Samo bi ostavila picajzle ...preskočila!

Hm. Doista ne znam. Ako bih ja u tom trenutku te reprize bila ista ona ja koja sam bila onda, onda da; inače, mislim da se sasvim lijepo može proživjeti život bez prestižnih ljubavnika, bez prestižnih destinacija, bez prestižnih restorana... Mislim da bih, da se ponovno rodim i svega iz ovog života sjećam, reprizirala upravo OVAJ trenutak svojeg života, samo puno ranije. Jer mislim da nemam dovoljno života za istraživanje "what next" kad me ugoda i zanimljivost ovog minu...

Sve to oscilira (( majstorski rečeno ide gore dolje !)!

Medo, tebe sam oduvijek prezirala jer ti je tek iskustvo moguće smrti dalo poticaja da živiš; ja sam, s druge strane, oduvijek živjela čak i preintenzivno, a opet sam iskusila tu draž Tanatosa, svejedno nisam izbjegla depresiju.... Štoćereć, smisao, ako ga uopće ima, ne ovisi o našim raspoloženjima ili zdravstenom stanju.

Osjećaj prezira je stvar duha. Tvog. Meni je puno bliža mržnja. ( nebitno! )

Uistinu nebitno, za primatelja. Za odašiljatelja osjećaja baš i ne. Jer i prijezir i mržnja su tzv. "laki", oportunistički osjećaji. Ja još uvijek ne znam žvijeti svoj život onako kako smatram ispravnim u njihovom društvu; a ne znam si ni lagati da ih nema. I ZATO još uvijek nisam spremna umrijeti.

Nešto isključivo moje, isključivo moj stav : Čovjeka, bez Boga, bit će uvijek strah umrijeti. To nije stav gerijatrije.

Pomisao da će vas izgristi crvi meni je čist simpatična