Životinjsko carstvo

Ovo je slika s moje vozačke dozvole.

Na njoj imam gotovo 50 godina.

(Fale mi samo 2,5 desetljeća.)

U očima mi se vidi tuga zbog egzistencijalnog "angsta".

Zato sam malo i ukosila glavu, zbog bremena spoznaje.

A bilo je i ljubavnih peripetija.

Valjda sam zato dobila slabiju ocjenu nego u svojem starijem izdanju: samo 8.4!

S 53 sam osjećala manje angsta.

A i svi su mi već umrli.

Posao sam promijenila 14 puta.

Adresu 4 puta.

Nadživjela sam sve srodnike, osim onih u provinciji i na periferiji, s kojima tak i tak nikad nisam imala kontakta.

Pokopala 4 psa i 3 mačke.

1 muža i 1 ljubavnika.

1 ljubavnik je doživotni invalid, ali ima suprugu, pa njega samo napol računam.

9 prijateljica. 10. i 11. se još drže, u remisiji.

Vlastoručno odnjegovala 2 invalida sve do smrti, jednog u trajanju od cca 3 godine, drugog od desetak.

Udala se jednom, nevjenčano živjela jednom. Ljubovala - ne znam. Najduže mi potrajalo 9 godina.

Ovo mi nije najdraža slika, valjda zato što više ne vozim, pa je nikad ne gledam. Ali puno prometnika mi je oprostilo puno sitnih prekršaja. Možda zbog nje, možda zato jer su velikodušni.

Pri stjecanju vozačke dozvole, s koje je ova slika, ukazala mi se jedna od vrlo rijetkih prilika kad se isplatilo biti genij:

Polažem ja test inteligencije i riješim ga za par minuta, ono, laganica. Pogledam oko sebe, svi još pišu, štoviše, grdno se znoje...

Mislim si, ziher sam nešto preskočila, ili nisam skužila, idem ja to pregledati ispočetka.

A tak je kak je, nemam što mijenjati, niš nisam preskočila... Pa predam test i čekam u hodniku.

Dosta kasnije, izađe čovjek u bijeloj kuti i viče: " Vega Vega!!! Tko je tu Vega Vega?!" Mislim si ja, eto ti ga na, fakat sam nekaj zasrala...

A štaš.

Javim mu se, a on veli: "Vi ste napametnija osoba koju sam ikad uživo upoznao! Čast mi je!" I zato me preko reda proveo po svim drugim pretragama. I sredio da me ne zezaju zbog vida (nedijagnosticirani astigmatizam) i nešto bakterija u urinu.

I tak sam vam ja tu vozačku dobila na pamet :-D

Vidite, ja nikad nisam mislila da sam lijepa, ali sam znala da sam pametna - mislim, to se vidi jednako kao i ljepota: drugi su sporiji, ne mogu, ne znaju, upetljaju se, i nakon niza transparentnih objašnjenja i zornih primjera, oni svejedno ne kuže. A ja kužim od prve.

Što se izgleda tiče, tu stvari nisu bile tako jednoznačne: nekima sam se jako sviđala, nekima nimalo. S obzirom da svoj izgled ne mogu korijenski promijeniti, a i s obzirom na to da sam pametna, nisam se osobito bavila tom problematikom, osim u rijetkim slučajevima kad bih ja zabrijala za nekog kome se ne sviđam. A opet, i tu je slaba vajda od očajavanja, a s obzirom da sam pametna i nisam mazohistica, ja bih jednostavno zaključila da imaju takav (loš) ukus i prestala se baviti njima.

Puno su mi gore bile situacije kad bih zabrijala na nekoga kome se sviđa kako izgledam, ali mu se ne sviđa kako se ponašam. To su, na koncu konca, bila poučna iskustva. Kad sam ubrzo nakon uslikavanja ove fotke (dakle, nakon cca 2,5 desetljeća) skužila da su neka moja ponašanja sasvim ispravna, ili sasvim meni korijenska i neotuđivo bitna, već sam naučila i niz drugih mogućih i postala sasvim lijepo prilagodljiva; a onda, vrlo ubrzo, nakon 2,5 desetljeća, zaključila da je moj IZBOR hoću li se nekome prilagoditi ili ne; i da ga mogu slobodno prakticirati, pa i prakticiram. Ne uvijek samo zato da bih se svidjela; u stvari, najčešće ne.

Meni su mnogi ljudi zgodni, pa i lijepi: meni se jako sviđa A. s posla, iako ima golemu guzicu, ali tak je lijepo nosi, i tak fino paše uz tu osobicu... Sviđa mi se i naša ex blogerica bucka, iako je zbilja bucka; sviđa mi se moja susjeda, koja ima jednu kraću nogu, i šepa, a drago mi je što se sviđa i svojemu momku... Tak. Puno ljudi se meni sviđa. Mislim da bi svijet bio jako dosadan kad bi svi bili isti ili po nekom standardu; mislim da svijet i POSTAJE sve dosadniji po tom pitanju.

Puno ljudi mi se ne sviđa, iako su u standardu: vitki, visoki, bez vidljivih tjelesnih mana... Ne sviđaju mi se zbog plitkog pogleda, ili zbog besmislene povodljivosti za trendovima, zbog skučenih osobnosti, zbog vječne zabrinutosti za dojam koji netko ima o njima.

Ali, postoji i ono tjelesno, ona struktura, "zlatni rez" (o kojem je stalno tupila blogerica istog nicka): ja ga imam. Fakat imam. I bez obzira na to koliko se udebljam i omlohavim, ili smršavim i ožilavim, prošepam, pogrbim, posijedim ili se prepustim starenju, on mi ostaje. I tko zna gledati, uvijek ga vidi; kao što uvijek vidi i nesavršenost napirlitane, priproste, pretenciozne šupljače. Ili više njih.

znači: došlo je vrijeme za memoare...:)

ono kaj te čini vjerojatno fatalnom je i ovaj madež kojeg nosiš...:) Merlinka je imala sličnog, samo ne na toj poziciji i ne na toj strani..ako se ne varam: na lijevom obrazu...Kolektivna svijest (ili nesvijest) čini svoje, tako da ni taj madež nije zanemariv faktor uz neprijepornu pamet oko koje nisam nikad dvojio, i prije nego li si popustila slabosti isticanja iste....:)

:)