Životinjsko carstvo

I moja ptičica se voli kupati :-))

I tuširati. Obožava kad je istuširam prskalicom za cvijeće. Onda se sva mokra i našušurena šepiri po krletci.

Otkad je udovica (u srpnju je bila godišnjica smrti njezinog supruga) nešto se više družimo.

Ali, nije to neka prisnost. Kad uzmeš papigice u paru, nisu baš zainteresirane za ljudsko društvo. Ja sam njoj (valjda donekle) simpatična dobavljačica hrane i vode te čistačica stana.

A hebga, uzela sam ih baš zato jer nisam željela da ih itko razdvoji. Sjedili su u hranilici u velikom kavezu u trgovini, oko njih jato ptičica letava, ali oni zasjeli u hranilicu i cmaču se ko blesavi! Nisam mogla podnijeti pomisao da im netko nasilno razori vezu. Pa sam ih kupila. I njih, i puno veću krletku nego što sam imala. I otplaćivala ih godinu dana (to nisu baš jeftilen papige).

A strašno bih voljela imati ovakvu simpatičnu sovicu. Ma, ne bi je bilo nemoguće nabaviti, ali kakav život joj ja mogu pružiti, uz moje krznašice? Ne bih je mogla puštati slobodnu :-((

Sad sam se sjetila bože - u svjetlarniku se golubovi ugnijezdili u prozoru nasuprot mojega i imaju mlade. Ajme, što su ti malci dosadni, pijuču dananonoćno!

*danonoćno

A s ulične strane, podstanari u suterenskom stanu točno preko puta isto imaju mlado. Jooooj, grozota jedna: zorom ranom otvore prozore i stalno slušaš neartikularno glasanje podmlatka i njihovo raspekmeženo "Braaaavooooo, BRAVO!" Nemam pojma kaj malo radi, ali meni ne zvuči nimalo zanosno.

A jadni... Mislim da je grozno živjeti u takvom stanu: malo, skučeno, mračno, možda i vlažno; ako otvoriš prozor, navala prašine. Ako je stalno zatvoreno, udunstaš se. Nije ni čudo što su svi ti podrumaši (bar ovi koje ja znam) neka nadrkana čeljad. I ovi su: upoznali su nas njihovi gazde, moji nemogući susjedi, ali jock da bi ovi pozdravili, ikad, sve dok se nisu razmnožili - a sad bi me najradije lasom dovukli preko ulice, samo da se pohvale mladuncem. Ma, jbte se!

Evo, opet BRAAAVOO! A Duška komentira lajanjem ispod glasa (naučila je "Tiho može, glasno ne!") - i njoj idu na živce.

No dobro, vrijeme je da se upogonim. Spuštanje sjenila, zatvaranje po jednog krila na svakom prozoru, igračina s Duškom, onda potpuno zatvaranje prozora osim ona dva ventilacijska, u stvari tri, uvijek ostavim otvoren oberliht i staklo na vratima lođe, pa krpice sa zeljem. Dalje bumo vidli.

Već mi malo pun kufer tih toplinskih udara. Ove godine baš traju li ga, traju...