Ručkić krčkić

Prije čitanja pogledati Link

Ajd, može i poslije...



I tak on meni pošalje link na Cohena... Ne ovaj. Neki drugi. I ja se zaljubim. Do daske, bez zadrške, kao šiparica.

(Dan-danas ne znam, jel u Cohena ili u njega... Cohena i dan-danas volim.)

Ali nije išlo: te on u Švicarskoj, te nemre doći, nemrem ni ja k njemu, te ovo, te ono, te tisuću i jedna komplikacija... A rekao je: "I'm your man"! I ja sam povjerovala. Da jest. Da može biti sve ono što mi u muškarcu treba, sve što Cohen nabraja.

Danas kužim da je sve to i bio. Kroz pjesmu, kroz moje žudnje, kroz moju potrebitost, i kroz svoju neostvarenost. I da sam ja sebi postala sve ono što sam najžešće trebala: svoja zagovarateljica, muza, stvarateljica, ljubavnica... Napisala sam mu zbirku priča i pregršt pjesama. A zapravo, sebi sam ih napisala. On je bio katalizator. On mi je pomogao da postanem onakva kakva sam htjela biti, sve da bih mu se svidjela, a na kraju sam se sebi svidjela. Pomalo i njemu :-))

I vidite, prije nego što ih počinimo, skloni smo misliti da su pogreške strašne i da će nas odrediti na neki grozan način. Pa, i to se desi... Ali ne uvijek. Je li me namagarčio? Je li svakoj slao isti link? Je li od onih dobroćudnih fantazera koji ženi poskrivečki zavode po Iskrici, možda moj susjed, kakva Švicarska, ili je emocionalni vampir, nasilnik, sladostrasnik probuđenih žudnji i uskrata? Dan-danas ne znam. Bilo je to u prvim danima Iskrice, moja prva prvcijata kratka rundica ovdje, dok još nisam znala za blog, a o metodama provjere nisam imala ni najblažeg pojma.

Što god da je bio, kakav god da je bio, meni je još uvijek drag. Jesam li onda zamjerala? Zapravo se uopće ne sjećam... Patila jesam, ali na neki nadahnut, stvaralački način, i ta patnja mi je prijala. Zapravo. Kad sam potpuno iskrena.

U stvari, sad se sjećam pojedinosti... Možda to čak ni nije bila ta prva-prvcijata runda, ali je bilo nakon što sam zvršila roman; kad sam se prepala da što ću sad bez projekta?! A on mi je dao još malo stvaralačkog života. A kiss of life, na svoj način. Udah koji sam trebala da bih dalje živjela onaj život koji ne čeka, koji se opredmećuje kroz moje tijelo i koji je uvijek, zaista, TU.

Sad se pitam, ne prvi put, što bi bilo, kakav bi mi život bio da nisam počinila one neke sudbonosne pogreške koje jesam... Da, jer pogreške nam određuju život, iako sam neki dan u nekoj liječničkoj sapunici čula glumicu kako uz dubokouman izraz lica govori "Naše pogreške nas NE određuju", a onda se sve zavrtilo dalje na osnovu te premise. Bullshit.

Ljudi zapravo nisu spremni, ne mogu zamisliti, radikalne promjene smjera koje slijede iz pogrešaka; kao i iz uspjeha. Za prve mislimo da ih ne želimo, za druge obratno, a ni za jedno nismo spremni; i nemamo pojma što želimo. Sve dok to ne dobijemo. Ponekad upravo kroz pogrešku.

Dok pišem ovo, prisjećam se nekog zgodnog predavanja na kojem sam bila, nešto iz ekonomije, tijekom kojeg je predavač rekao meni nezaboravnu rečenicu: "Ne namagarče nas ljudi - namagarči nas naša vlastita pohlepa". Po meni, uopće nije loše povremeno pronjakati. Loše je samo povjerovati da nam je to karma. Nepromjenjljiva.

Nekak sam površno ovo napisala... valjda je već prilično izblijedjelo.

A palo mi je na pamet jutros, kad sam sa svojom susjedicom pričala o njezinom ocu, kako on uvijek treba neki (građevinski) projekt; i kak je silno nesretan kad niš ne ruši i/ili niš ne gradi.

I onda mi je sinulo da sam mu slična, samo drugačijeg, malo šireg dijapazona: projekt može biti pisanje, neka nova nastavna metoda, uređenje stana... Glavno da je izazovno i da imam slobode za kreativnost.

I sad valjda trznem na takve natuknice, jer opet mi je jedan projekt zapraf završen, koliko god ja tražila načina da ga još malo poštelam (stan), i već me lagano hvata frkica - kaj dalje?

Hm. Sad je, dakle, optimalno vrijeme da se opet zaljubim.