Životinjsko carstvo

Čituckam sad, ljutite se na svoje bivše što su vam brakovi propali... Oni su krivi. Vi ne.

Hm. Znate zakaj to ne valja? Zato jer tako locus kontrole prepuštate drugome - vas, dakle, može zveslati tko god hoće; samo je stvar sreće ili nesreće hoće li se to dogoditi. A vi stalno ni krive, ni dužne.

Ne kažem da ne postoje ljudi koji nas hoće zveslati, namjerno, slučajno, sasvim nebitno... Ali, ja se (a tu sam, s vama, štoćereć da svoje življenje nisam okrunila uspješnom vezom) pitam zašto bi taj i takav zveslao baš MENE?

Odgovor glasi: jer može.

I u tome je moja sukrivica. Bar u tome.

Ako je riječ o protuhi, izabrao me zato jer kod mene protuhe prolaze; ako o kurvišu, zato jer zna da ću se praviti slijepa (i vjerovati da ne vidim) da je takav; ili ću vidjeti i progledati mu kroz prste.

Međutim, ne bih ja rekla da se ljudi uparuju iz nekih zločinačkih nakana... Ne. Ako smo nekome dovoljno drage da žele podijeliti življenje s nama, vjerojatno nam ne žele nauditi, nego vjeruju da nam svojim postupcima ne škode.

Heh, sad sam se sjetila svoje bivše razrednice, s kojom sam desetljećima poslije škole nastavila druženje. Jednoga dana, zove me ona, sva izvan sebe - razvodi se! Ufatila muža u preljubu! (Pazte, oboje 60+ godišnjaci!) Istjerala ga iz kuće, našla advokata...

Ja je gledam i nemrem vjerovati: ona je SADA primijetila da ju vara?! Pa varao ju je i prije dvajs' godina, dok sam joj još bila učenica. Svi su znali. Svi smo znali. I ona je morala znati. Ali nije HTJELA. Sad joj je bahatlukom prevršio mjeru i istjerala ga je.

Koliko znam, nikad se više nisu pomirili. Ona je dodijelila krivicu, on ju je prihvatio, nitko iz toga ništa nije naučio... Ja sam se povukla iz tog druženja jer mi je bilo preteško prešućivati bjelodane činjenice, koje ona jednostavno nije željela vidjeti, npr. da joj je sin propalica. Mislim, rekla sam joj, svi su joj govorili, ali jock, nije! Mali se samo nije snašao...

jutro Vega
smijem li ja nekaj dodati
a da opet odma ne grakneš

E, a znate kaj je u tom burnom raskidu bila njena dominantna emocija? On joj je oduzeo mirnu starost!

Dodaj, pero, a ja ću graktat ako je za graktanje.

Kao da nam ljudi išta duguju... Evo, i pero bi htio bjanko mjenicu da ja neću graktat... Otkud znam da neću? Čak i da znam, jel ja njemu (ili ikome) išta dugujem? Npr. svoje suzdržavanje od graktanja. Ili mirnu starost. Tko to ikome ikada može časno i pošteno obećati?

Što se mene same tiče, možda se ja do dana današnjeg nisam trajno uparila upravo zato jer ne dajem takva obećanja i jer im ne vjerujem. Kad sam još u njih bila sklona povjerovati (s puno skepse), udala sam se (znajući da je razvod razmjerno lak i legalan). I naježila! Od krasnog muškarca, posvećenog meni i nama kao paru, dobila sam teškog bolesnika, život isprogramiran po njegovom rasporedu lijekova, terapija, kontrola, bolnica, toplica i zarađivanja za život, i sve skup nije okrunjeno nikakvom satisfakcijom, jock, umro i gotovo...

I ja sam bila bijesna. Ne na njega. Nego što (mi) se to dogodilo.

A dogodilo se meni, jer se meni moglo dogoditi. Mnoge druge bi se okrenule na peti i maknule od nevolje. Što je sasvim OK, jer drugome biću, osobito nekome koga razmjerno kratko poznajemo, zaista ne dugujemo TOLIKO posvećenosti. Ma, ne dugujemo ništa! Uvijek, zapravo, dajemo ono što želimo.

ok :)
ovak..
ljudi podsvjesno kuže kaj ih smeta, čega nedostaje u vezi i na koji način to njihovi partneri kompenziraju
u određenim fazama života to potiskuju iz raznih razloga
nevolja nastane kad to izbije na površinu, a tada je gotovo nemoguće (mnogima, ne svima) priznati si da je to dugo ignorirano
tada se iznalaze opravdanja (konstruiraju se) da bi se krivnja svalila na partnera
a znalo se odmah čega u tom dućanu nema i umjesto da se pribavi, čovo potraži u drugom
i tak..
posle je siromak kriv

A onda, veli lokalna gerijatrijka, muž (kriv za sve!) nije dovoljno empatirao s njom i njezinim problemima, nije ju vodio van... Hjooooj... I tak 26 godina, ne, a ona niš nije skrivila...?

Ako je suditi po njezinoj empatičnosti prema MENI, npr., jako mi je teško u to povjerovati. Ali mi je kristalno jasno da njoj to uopće nije jasno.

26 godina želiš van s mužem a ne idete??? Meni je to neshvatljivo. Pa valjda oba partnera imaju pravo, ali i DUŽNOST, istaknuti svoje prioritete. Nema teorije da moj muž ne bi sa mnom išao u kino ako ja volim ići u kino! Ima da potrpi, ako mi je to fakat važno. I svaki put kad me odbije, ima da zna da me povrijedio.

Moj se muž, npr., nije znao izboriti za svoje. On bi se durio. Ono, tišina i nafunjena faca. Tak mu je vjerojatno prvi brak ošo u vražju mater pa mu prva žena bila kriva... Sjećam se, došo on tak doma po n-ti put, nafunjen, i mukajet. A ja popizdila! Nema spavanja: ošla u dućan, kupila neku žesticu, stavila na stol i rekla: "Pij. Loči sve dok se ne raskraviš toliko da mi kažeš. Jer ja ne znam čitati misli." Blogme smo lokali do jutra, onda bljuvali do podneva, ali rekao mi je.

S druge strane, ja njemu nisam rekla sve svoje. Možda to nije stalo u taj razgovor, jer bilo je puno toga, možda sam i ja bila odveć neborbena, ali grdno sam mu zamjerala puno, puno toga. Bih li se izborila za svoje, ne znam. Ovisi o tome kak bih sama sebi posložila prioritete u odnosu s njegovima. Tko zna! Možda bih i ja na kraju bila ogorčena raspuštenica.

htjedoh ustvari još jednom reći (već sam to spominjao)
žena ne gubi muškarca, kojeg je jednom pridobila, zbog druge žene.
jenostavnije je to tak reći

Je, pero, slažem se, što duže nešto ignoriramo, to je teže priznati da to već dugo znamo. Ovaj zadnji dio ne kužim, jel netko ode zato jer je pogrešno procijenio muža/ženu, pa kad ustanovi da taj/ta nema onih kvaliteta koje priželjkuje potraži nekoga tko ih ima, ili kaj si točno mislio?

Koliko sam ja vidjela, muškarci su skloniji odlasku uz backup nego žene, a mislim da sam pročitala i neke statistike u tom smislu: žena odlazi kad joj je pun kufer, bez obzira na to ima li nekog drugog u pripremi, a muškarac si osigura (bar privremenu) zamjenu i onda tek ode. Zato češće ispada da su muškarci napustili brak zbog druge žene, a zapravo su ga napustili zato jer u njemu nisu bili zadovoljni; druga žena je svojevrsna štaka. Hoće li ostati s njom ili neće, sasvim je neizvjesno u trenutku razvrgavanja aktualnog braka.

i to, što si navela, također si ljudi teško priznaju. da su se precjenili u odabiru.
kao grešku, vlastitu.
ali htjedoh reći da se stvari trebaju promptno rješavati, kako dolaze, a ne odgađati i taložiti.
neće se time nešto popraviti.
naprotiv, bilo bu ko i tebi, pun kufer za istresanje.
a tada je nemoguće to prožvakati. čak i ako smo jako pijani

Ha, ja si nekak mislim, bolje ikad nego nikad, ali svakako onda dok je još oboma jasno da ŽELE ZADRŽATI vezu; inače to ispadne samo završni udarac, zapravo bespotrebno povrjeđivanje.

sama želja da se nekaj kaj ne štima raspravi
znak je da se veza želi zadržati
a tada ovisi samo o spremnosti pojedinaca na ustupke i kompromise
ukoliko se vole, riješiti će sve
ako pak nebu dogovora, lakše je i čišće prekinuti odnos.
tada se iz veze izađe gotovo spreman na novu
a ne sa prtljagom prošle

Joj, moram dalje... Kompleksna je ovo tema. Baš zato jer se ne može svesti na crno-bijelo, kriv-nedužan... Odnosi su uvijek prepuni sivila, uz nekoliko blještavih zona i nekoliko opasnih crnih rupa. I teško je naći dva s identičnim konstelacijama. Zato su generalizacije nemoguće.

Ali, ako je VEZA, SPONA uopće uistinu postojala, taj zemljovid smo ZAJEDNO stvorili. I ja, i muž. Svatko od nas jedan dio, a jedan dio zajednički.

Nismo nikad samo zaslužni, niti samo krivi. Što je dobro. Jer znači da ne moramo unedogled ponavljati isti obrazac postupaka i da ne moramo uvijek na isti ili sličan način ispasti "nevini", a bijesni.

Eh, i još samo ovo: ponekad SPONA u nekom braku/vezi zapravo uopće ne postoji: ljudi jednostavno žive jedno uz drugoga zato jer su izabrali neki KONCEPT ljubavi, braka... neki način života. Onda su oboje krivi. I to jako.