Ručkić krčkić

Volim ući u kuću koja lagano vonja na češnjak; i maslinovo ulje. Za mene je to znak da se tu nešto dobro kuha. A ujedno i znak da sam sve više svoja, a sve manje u vlasti tuđih/općih mišljenja. Zato se kod mene nikad ne zatvaraju vrata između boravka i kuhinje, a ljeti je i spavaća otvorena: evo, upravo sada, cijelim stanom se širi miris finog (ne kineskog!) češnjaka, peršina i maslinovog ulja, pečenih paprika... Još malo i pridružit će im se šnicle na naglo.

Jučer sam razmišljala o tome kako sam se, valjda, konačno pomirila sa svojom prošlošću, konačno joj dopustila da bude dio mene, konačno je simpatiziram, onak, malo sentimentalno: sve češće izvadim neku stvarcu koja je nekoć bila izvor moje gorke iritacije, neku kičastu figuricu, koju je stara voljela, ili groznu sliku koja se sviđala starom (ajd, nju sam izvadila, ali onda opet vratila u skladište - stvarno je grozna!) i postavim je negdje gdje će me iznenaditi kad na njih zaboravim: porculansku figuricu dva psa, velikog i malog, mali kao da velikome nešto šapće u uho, stavih na policu između kave i konzervi, drugu, psa koji kao da priča sa žabicom, ispred lijepih vazi koje povremeno (češće nego ostale) upotrijebim, stolove prekrivam prastarim čipkama i vezenim stolnjačićima... hm. Neki dan mi se čak svidjelo i jedno ružičasto sjenilo za lampu. A roza mrzim otkad znam za sebe, zgadila mi ju je stara jer sam njoj u roza bila najljepša.

A danas, dok sam s Duškom išla iz parka, u kojem sam budalasto u jednoj ruci držala kišobran, a drugom joj bacala lopticu, znajući da ćemo doma doći mokre, ona i blatnjava, i da me čeka još pol sata pranja i feniranja psa, počeh razmišljati o tome kako je preferiranje i određivanje prioriteta očito sasvim nagonska pojava: moja Duška ima bezbroj loptica, ali uvijek je neka najdraža; čak i kad smanjim izbor na samo dvije, jedna je "bolja". I uvijek je važno koja je bolja i koja je najbolja, i psu to nije ispod časti pokazati; a mi, ljudi, mi se pravimo kao da je svejedno, ono, "nema veze" fora, zapravo sasvim pubertetska, na engleskom divno izražena adolescentskom poštapalicom "whatever": riječju punom prezira i očaja.

Sjetila sam se onda i svoje zadnje velike zaljubljenosti, tog monomanskog suženja svijesti: koincidirala je i s mojom zadnjom velikom depresijom, također monomanskim suženjem svijesti na "whatever" - ništa mi nije bilo važno! Pita me šrinkica "Jel želite nešto?" "Ne." "Jel bi vam od nečega život bio bolji, lakši? Da imate više novca, na primjer?" "Ne." "Postoji li neka osoba poput koje biste htjeli biti, ili živjeti slično?" "Ne." Moja jedina želja je bio On. Što god (whatever) to značilo...

Pa, dobila sam ga... I značilo je svašta. Srećom! Je, imala sam sreće s njim... Da je bio običniji, da je bio konvencionalniji, da je bio manje artikuliran, manje zainteresiran, manje sebičan, tko zna! Možda nikad ne bih svoje "nepostojeće" želje uspjela odvojiti od njega i možda bih danas opet kunjala u ravnini puste zemlje zvane Whatever.

A sad... Kao i Duški, i meni je svašta važno, a u svemu postoji najvažnije, najdraže i najbolje: imam najdražu čašu za vodu i dvije najdraže za crno vino (obje zelene, ne znam zašto, jednostavno mi bolje prija iz zelene čaše), najdražu za bijelo i najdražu za rakiju; najdraže šalice za kavu periodički mijenjam, trenutno je aktualna jedna velika, žuta, ali mislim da je sad na izmaku, da ću opet u vitrinu po neku drugačiju, a sve su fine, porculanske, neke oslikane, neke samo reljefno izrađene; imam najdražu zdjelicu, zdjelu i dva najdraža tanjura; najdraže jastuke... Ma, sve mi je posloženo u rang liste, kao i Duški loptice!

I sve je važno. Možda baš zato jer sam shvatila da ne mogu imati sve pa ono što imam zaista jako cijenim. A vjerojatno i zato jer imam dovoljno da izbor postoji. I zato jer je izbor važan, i jer postoji, u sve se mogu udubiti, sve mi može pružiti gušt, čak i mrsko mi čišćenje, ta raznježenost da je, eto, i to došlo na red, pa ribam s ljubavlju, za sebe, da mi bude lijepo, jer mi je važno da mi bude lijepo... A kad mi se baš neće, onda je važno da si ugodim ako mi se baš neće.

A i sama sebi sam draga. Zauzimam prvo mjesto na svim rang listama koje imam, OK, povremeno mjesto prepustim nekoj od svojih ljubimica pa budalasto bacam loptice po kiši ili propustim popodnevno kunjanje uz telku. A unutar sebe same, također imam preferencije, neka svoja svojstva volim više, druga manje, a neka bih najradije uklonila, ali ne mogu pa ih onak, dobrodušno podnosim, kao onu proširenu poru usred obraza koja se svaka dva-tri dana napuni, ali štaš, moja je, na mojoj faci, i kaj drugo mogu nego da je stalno praznim?

Podsjetilo me ovo na jedan psiho-test: u pustinji ste, a s vama je pet životinja: krava, ovca, konj, majmun i lav. Kako putujete pustinjom, tako vam ponestaje hrane, vode, snage i svako toliko morate ostaviti po jednu životinju. Redoslijed kojim ih ostavljete ukazuje na (ne)važnost prioriteta koje imate.

Ja sam ih ostavila sve osim lava. A lav simbolizira dostojanstvo. Pa, valjda tak je... Kao što reče Helen Mirren u ulozi gđe Stone u filmu "Rimsko proljeće gospođe Stone", "Ako se nikome ne mogu svidjeti zbog sebe same, onda mi je draže da se nikome ne sviđam"; jer, kad to izgubiš, onda je sasvim svejedno s kim si i što radiš, s ljubavnikom, žigolom ili prosjakom koji zapravo žudi tvoju hranu. Vraćaš se u Whateverland.

Link na test, ako nekoga zanima (na engleskom je): Link